Nemojmo napeto i oholo pokušavati koristiti ljudske snage, nego otvorimo srce milosti. Jedan od najbitnijih uvjeta otvaranja milosti Duha Svetoga svakako je odbacivanje svakoga oblika oholosti kako bismo postali maleni i ponizni pred Bogom.

Čuvajte mir srca, neka ga ne uznemiruje ništa što se u svijetu događa. Kad bi se sve na svijetu srušilo, kad bi se sve urotilo protiv vas, nemir vam ne bi nimalo pomogao jer donosi više štete nego koristi.

Ako sam ponizan, prihvaćam kako savjete, tako i prigovore; spreman sam primati od drugih. Oholost pak znači zatvorenost: ja sam samom sebi dostatan, uvijek sam u pravu, nikoga ne trebam.

Želio bih reći nekoliko riječi o praštanju zato što se milosrđe koje živimo u obitelji pokazuje u raznim oblicima. Ohrabrujemo, podupiremo, nosimo jedni druge, no najpotrebniji oblik milosrđa jest sposobnost praštanja. Nije uvijek lako oprostiti, ali je nužno! Ako nema praštanja između supružnika, ako nema praštanja među članovima obitelji, problemi se počnu množiti.

Fenomen zavisti stalno se spominje u Svetomu pismu, od Knjige Postanka do Otkrivenja. Ona je prouzročila neizrecivu štetu u raju, a kasnije Kajinu i Abelu. Zavist je bila očita u domu Abrahamovu, u kušnji Izraelaca u vrijeme Mojsija, a kralja Salomona uništila je. I David, Izaija i Jeremija patili su zbog zavisti. U Davidovu slučaju njegova vlastita zavist često je bila za osudu; u slučaju prorokâ radilo se o zavisti drugih. Naš je Gospodin bio meta ubojite zavisti. Još i danas sveci i proroci osjećaju žalac zavisti, a to će stanje trajati sve do kraja svijeta.

Mnogi dobri ljudi skloni su čuvati od zaborava sve uvrjede iz prošlosti, kao što su drevni Egipćani čuvali bočice sa suzama kako bi ih one podsjećale na žalosti iz prošlosti. Spojite to pamćenje nepravda sa zavišću pa ćete zacijelo dobiti nesnošljivost.

Kada smo oboreni i shrvani životom, ostavljeni od prijatelja, izdani od onih za koje smo vjerovali da su nam oslonac, klonuli od vlastite ludosti, ili ako smo blizu smrti, tada možemo uzeti Križ i mahati njime pred boli, tugom i smrti.

U Ivanovom Evanđelju nailazimo na najžalosnije Spasiteljeve riječi, izrečene za vrijeme Posljednje večere: “Evo dolazi čas i već je došao: raspršit ćete se svaki na svoju stranu i mene ostaviti sama” (Iv 16,32). Isus govori svojim učenicima i predviđa da će ga, unatoč uvjeravanjima u vjernost, svi napustiti. Zašto je Isus Krist iskusio izdaju svojih prijatelja? Kako su ga mogli iznevjeriti? Zašto su to učinili onome koji im je bio tako dobar?

Mladi su me naučili da nas zlo najviše vreba onda kada nismo oboružani štitom molitve. Tada na našu dušu dolaze bolesti: tuga, bijeg, ravnodušnost, samoća.

Mladi, imate puno pravo zahtijevati više od nas odraslih, uprijeti prstom kako biste ukazali na naše nedosljednosti, ali mi nismo u stanju ispuniti vaša očekivanja. Mi, s vama i poput vas, trebamo oproštenje svakog dana i svakog trenutka. Vjerujte mi! Mi svaki dan s vama uzlazimo na brdo križa, jer samo od križa dolazi punina odgovora na moj i tvoj život.

Ne vrijeđajmo Gospodina neprekidno kružeći oko njega. Ako vam Bog ne odgovara na pitanja, to je znak da klečite pred idolima, a ne pred Bogom Isusa Krista. Ako taj Bog u vama ne potiče odvažnost, hrabrost, slobodu da se odlijepite od samih sebe, od vaših strahova, od vaših kompleksa, od vaših grijeha, ako u vama ne potiče želju da se dokraja bacite u vatru i svjedočite svojim životom, to nije Bog Isusa Krista. Načinili ste sebi nekog vlastitog prigodnog boga. Stvorili ste obmanu prema vlastitoj mjeri.

"Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete. Vi, dakle, ovako molite: 'Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji! Kruh naš svagdanji daj nam danas! I otpusti nama duge naše, kako i mi otpustismo dužnicima svojim! I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!'" Mt 6,7–13

Papa Ivan Pavao II. umro je 2. travnja 2005. godine u 21 sat i 37 minuta. Osamnaesta godina prolazi, ali njegove riječi snažno odjekuju i danas. Prisjetimo se nekih njegovih misli o životu i smrti.

Uz 17. obljetnicu smrti sv. pape Ivana Pavla II. prisjetimo se nekih poruka koje je Papa uputio mladima.

Stat crux dum volvitur orbis (križ stoji čvrsto dok se svijet okreće). Kako sam već rekao, nalazimo se upravo u središtu povijesti spasenja. Vi, naravno, niste mogli izostaviti ono što je izvor čestih sumnja ne samo u vezi s Božjom dobrotom, nego i sa samim njegovim postojanjem. Kako je Bog mogao dopustiti tolike ratove, koncentracione logore, holokaust?

Živimo u tragičnom stoljeću u kojemu su ljudi, i oni najjači, iskušavani u vjeri. To je razdoblje idolopoklonstva, tjeskoba, strahova. Vrijeme u kojemu su moć i bogatstvo u čovječjem duhu zamračili temeljni zahtjev prve zapovijedi: “Ljubi Boga svim svojim srcem ...”. Kako pobijediti tu tamu što pritišće modernoga čovjeka?

Ako ste u braku, ili kanite stupiti u brak, mistična je teologija za vas neophodna, jer predstavlja jednostavno proučavanje načina na koji ljudska ljubav postiže puninu zrelosti, dok osoba nastoji postići što je moguće veću nesebičnost.

Slomljen više duševno nego fizički, Franjo se ponovno susreo s mislima iz doba prijašnje bolesti. Ova mu je još zornije otkrila besmisao prazne slave.

U svijetu zla i razaranja ljepota se pojavljuje kao temeljna stvarnost svijeta koja je nerazoriva i opire se svakoj ružnoći. Ona je sjaj bitka, ona je svjetlo neugasivo, ona je odsjaj samoga Stvoritelja, zapisao je Tomislav Ivančić u knjizi "Svestrana izranjenost čovjeka".

Povrijeđeni pojedinci su u opasnosti da se osvećuju, da iz mržnje i ranjenosti sami žele uspostaviti pravdu. Zbog toga oni, zapravo, čine novu nepravdu, jer na jednu nepravdu natovare novu. Osveti nije do toga da se zločinac popravi, nego da se i njemu nanese bol ili da ga se uništi.

Nitko te ne traži, nitko te ne treba, nikome nisi vrijedan – to je osjećaj pakla. Može se dogoditi da za ljude nisi vrijedan, da te nisu otkrili, ili da nikoga nemaš kome bi bio vrijedan. Možda si se povlačio sam u svoju osamu pa te ljudi nisu upoznali, otkrili. Možda si odviše šutljiv, možda se nikomu ne otkrivaš, ne govoriš o sebi. Kako da se spasiš od svoje osame?

Najteže boli lažna grižnja savjesti. Najviše boli pomisao da drugi o nama misle nešto negativno i zlo. Kako to izliječiti?

"Ali oni sitni križevi, deseci, stotine križeva na dan. Lete oko nas kao muhe, pripijaju se uz čovjeka kao paraziti. Ne možeš im se ukloniti, pa da ne znam što radiš", pisala je između ostalog u svom promišljanju Marica Stanković.

"Ja to neću moći... Nisam spretna... Nisam sposobna... Treba da se povučem." Da, tako bismo mogli govoriti kad bismo se oslanjali na svoje sile, svoje sposobnosti i svoje talente. Ali tu je Netko tko nas podržava, tko nas vodi, tko nam daje snagu, tko daje jakost našim riječima, smjelost našim pothvatima i smisao našem apostolatu.

Kršćanska se blagost iz pogrešaka bližnjega nikada ne izruguje. Nikada na njihov račun ne pretjeruje. Bez posebne potrebe o njima nikad ne govori. Kršćanska se blagost prema pogreškama bližnjega dobrohotno spušta, nastoji ih shvatiti, razumjeti; ako mora blago ih kori; ako upozoruje bližnjega na njih, čini to mirno, fino, obazrivo. Bez nervoze, bez povišenoga glasa, bez tona odozgo, bez ponižavanja bližnjega. Ponizno, jer možda su naše pogreške još daleko veće; krotko, jer nemamo pravo biti tuđi suci; u ljubavi, jer inače i u svojoj i u tuđoj duši postizavamo upravo obratno.

Malokad smo križeve dobrovoljno odabrali. Malokad smo ih nosili s razumijevanjem. Bili smo zapravo prisiljeni, kao i Šimun, da ih nosimo. I tad smo mrmljali pod njima i nismo ih razumjeli. Gledali smo samo u ludost i sramotni žig njihov.

Uz početak nove godine Gospodnje donosimo misli fra Zvjezdana Linića objavljene u knjizi "Dobra strana života" s porukom da nam ova godina bude nova po neprestanoj otvorenosti i hrabrosti za prijateljstvo i ljubav, za praštanje i pomirenje.

Lijepo je stoga moliti. Postajemo svjesni da nas Gospodin gleda i sluša. Ono što mi vapimo, molimo, pjevamo, ono što u molbenicama nižemo, ono što prebiremo na zrnca krunice, ono što Isusu pišemo: sve to Isus zna, ali...

Razmišljamo: "Ako oprostimo bez zadrške, drugi će to iskoristiti. Ako oprostimo odmah, bez bilo kakve kazne, izgledat će da djelo počinitelja nije tako veliko i teško, neće ništa naučiti. Počinitelju treba pokazati da je pogriješio. Ako odmah oprostimo, to bi moglo biti i nepedagoški. Konačno, ne smijemo biti slabići koji će samo praštati, a drugi će profitirati. Treba koji puta pokazati malo hrabrosti i tvrdoće."

Fratru nije žao da djeca beru šljive. Kad bi barem to činili pažljivo, kad ne bi radili štetu! A i fratar bi htio nabrati malo šljiva, i za sebe i druge u samostanu. Poznata je bosanska šljivovica, a od šljiva se može napraviti i dobar pekmez. Razmišljajući o tome, fratar odluči stati na kraj nepozvanim beračima.

No treba li svaki proplamsaj osjećaja držati opasnom strasti? Zar je idealna ona osoba koja se ne uznemiruje ni zbog čega niti se ičim oduševljava, koja je apatična ili – kako narod kaže – koja je „poput sante leda“? Je li nemoralno naljutiti se kada vidimo da netko čini zlo i je li moralno sačuvati mir kada vidimo da je netko zlostavljan? Kršćanski je moral u tome naučio razlikovati stvari.

Taj je glas uvijek bio tu, no čini se da sam ja kud i kamo radije slušao druge, glasnije glasove koji govore: „Dokaži da nešto vrijediš; učini nešto važno, spektakularno ili moćno, i tada ćeš zaslužiti ljubav za kojom toliko žudiš.” U međuvremenu je blagi, nježni glas koji govori u tišini i samoći moga srca ostao neosluhnut ili, u najmanju ruku, neuvjerljiv.

Upravo tada kada želim govoriti ili djelovati iz onog najplemenitijeg u sebi, uhvati me gnjev ili zlovolja. I čini se da baš tada kada želim biti najviše nesebičan, otkrivam svoju opsjednutost time da budem voljen. Baš tada kada činim sve da što bolje izvršim svoju dužnost, počinjem se pitati zašto i drugi ne daju sve od sebe kao ja. Upravo kada pomislim da sam sposoban nadići svoje napasti, osjetim zavist prema onima koji su im popustili.

Čovjek koji iskreno odgovara na Božju dobrotu i priznaje sve što je primio ne može biti mlak kršćanin. Istinska zahvalnost i licemjerje ne mogu postojati zajedno. Potpuno su nespojivi.

Kada izgubimo iz vida središnji element kršćanske svetosti - a to je ljubav - i kada zaboravimo da put do ispunjenja kršćanske zapovijedi ljubavi nije nešto daleko i ezoterično, nego je to, baš naprotiv, nešto što je upravo pred nama, tada život kršćanina postaje kompliciran i vrlo zbrkan.

Pustinja je dom očaja. A očaj je, sada, posvuda. Nemojmo misliti da se naša nutarnja samoća sastoji u prihvaćanju poraza. Pristankom na poraz ništa ne možemo izbjeći. Očaj je ponor bez dna. Ne misli da ćeš ga zatvoriti pristajanjem na nj i zatim pokušavajući zaboraviti da si dao svoj pristanak.

Kakva je korist od molitve ako, u trenutku dok molimo, imamo tako malo povjerenja u Boga da smo zaokupljeni smišljanjem odgovora na vlastitu molitvu?

Dugi trijem, prostrano dvorište, crkva prikladna za svete obrede, sve je to izazvalo neviđeno oduševljenje mladića. Na tom je mjestu međutim postojao strašan i neslućen suparnik. Nije to bio nijedan od brojnih pokojnika koji su počivali u obližnjim grobovima, nego živa osoba, kapelanova domaćica. Čim je čula pjesmu, razgovor i, priznajmo to, galamu dječaka, bijesno je izjurila iz kuće. Naherene kape i rukama podbočivši bokove, počela je strogo koriti zaigrano mnoštvo. Zajedno s njom oglasili su se neka djevojčica, pas, mačka i sve kokoši, te se činilo da će uskoro izbiti europski rat.

Don Bosco proveo je život svim srcem ljubeći euharistijskog Isusa i učeći druge da ga ljube. Svakoga dana odlazio je klanjati se Presvetom Oltarskom sakramentu, a unatoč poodmakloj dobi i bolestima kao i izrazito nateklim nogama zbog kojih je teško mogao pokleknuti, legao bi na tlo i tako se klanjao. Zatim se u molitvi njegovo lice činilo poput anđela.

“Ja Ti, draga Marija, stavljam na srce i molim Te ovo: Ako je moguće, ne propusti ni jednoga dana, a da ne posjetiš crkvu Srca Isusova i da moliš Srce Isusovo za blagoslov našoj ženidbi, jer Ti iskreno kažem da bih ja već davno propao, u kakvim sam prilikama bio, da nisam imao Božje pomoći."

Bio je to grom iz vedra neba. Uzbuđeno je čitala riječ po riječ, zaustavljala se, smijala, možda i prosuzila, pa se opet zamislila. On, zagonetni i neobični Alojzije! Poznavala ga je, i sama se koji put pitala, što će biti od toga mladića, ali nikada nije mogla ni sanjati da je našla mjesto u njegovu srcu koje je u tom pogledu uvijek izgledalo — pustinja! Ne, ona ne vjeruje da je ikada bila predmet njegovih misli, tajna njegova zaključanog srca.

Ne, vaša supruga ne traži nove udvarače, ali na neobičan i snažan način, koji oženjeni muškarci ne razumiju, vaša se supruga ne osjeća trajno voljenom od onoga trenutka kada su papiri potpisani. Ona može u podsvijesti imati pitanja o vašoj ljubavi. Može znati da je volite, ali bit će dana kada ćete je morati uvjeravati i utvrđivati u njezinim osjećajima. To ćete ponekad morati raditi opet i opet iznova.

Nije li poglavito danas važno sačuvati vjernost Kristu, Gospodinu, koji trpi u svojoj Crkvi i sa svojom Crkvom? Ne živimo li u Crkvi koja prolazi kroz proces čišćenja upravo time što je dovedena u pitanje i izložena kritici izvana, ali i time što u njoj samoj postoje razmirice i napetosti?

Knjiga pape Franje "Vjerujem, vjerujemo" u kojoj papa tumači poznatu molitvu "Vjerovanje" sažeto iznoseći osnovu kršćanske vjere bit će objavljena u Hrvatskoj u izdanju Verbuma 3. ožujka. Hrvatska će tako ponovno biti jedina zemlja u kojoj će se ova nova Papina knjiga objaviti istodobno kada i u Italiji. Hrvatska katolička mreža donosi ekskluzivan izvadak iz još neobjavljene knjige!

"Kao mladiću liječnici su mi dijagnosticirali ciste na plućima i tada sam prvi put doživio strah od smrti. Gledao sam mamu, shrvan sam je zagrlio i rekao: 'Mama, što mi se dogada? Hoću li umrijeti?' Bilo je to vrlo teško razdoblje."

Đavao traži nadmetanje, podjelu, htio bi da mladi u ovomu društvu budu podijeljeni i izgubljeni, da budu deprimirani i tjeskobni; đavao želi da svaki mladi čovjek bude sam protiv svih.

Blagdan sv. Hildegarde slavimo 17. rujna. Ona je bila njemačka časna sestra, katolička mističarka, književnica i skladateljica. Papa Benedikt XVI. proglasio je Hildergardu crkvenom naučiteljicom 7. listopada 2012. Sv. Hildegrada poznata je kao jedan od najvećih umova svojega doba, a u svojim spisima među ostalim pruža i mnoštvo savjeta o prehrani i bogatstvu što ga sadrže namirnice, a njezina su otkrića i danas, 800 godina kasnije, vrlo aktualna.

Isus je jednostavno usredotočen na osobu. On ne može biti u svijetu koji živi za to da bude viđen, svijetu u kojem se ljudi skrivaju iza ograda i uloga koje su si dodijelili. Isus ustrajno dolazi ljudima gdje oni jesu i gdje ga najviše trebaju.

Da, kroz naše rane u nas može prodrijeti Božja snaga i postati kao rijeka žive vode da bi natopila suhu zemlju u nama. Tako mi možemo natapati suhu zemlju u drugima kako bi se u njima ponovno rodile ljubav i nada.

Hrvatska katolička mreža donosi vam ulomak iz knjige "Prispodobe milosrđa" autora don Damira Stojića. Naime, nakon velikog uspjeha prvog izdanja, izdavačka kuća Salesiana odlučila je ponoviti i obnoviti ovo izdanje. U knjizi je devet propovijedi za godinu C, a osim novoga ruha, sadrži i dva nova poglavlja koja sadrže dvije propovijedi kojima je tema milosrđe. Knjiga zadržava svoj propovjednički naboj pun konkretnih poticaja i primjera.

Bila sam iznenađena kada sam na Zapadu vidjela tolike mladiće i djevojke koji se predaju drogama te sam pokušala saznati zašto. Zašto je to tako kada oni na Zapadu imaju puno više stvari od mladih na Istoku? Odgovor je bio: zato što nema nikoga u obitelji da ih dočeka. Naša djeca ovise o nama u svemu – hoćemo li im pružiti sigurnost, upoznati ih s Bogom, naučiti ih ljubiti Boga.

Jedna žena bijaše jako aktivna u životu molitvene zajednice. Ispunjavala je sve zahtjeve Evanđelja. Bila vjerna molitvi i mužu, vjerna u svemu o čemu govori vjera, pa ipak njezin život bio je kušan mnogim nesrećama.

Odustaješ od duhovnog razvoja jer stalno padaš u neki grijeh, jer još nisi naučio prepoznavati smisao kakav ti Bog želi dati po tom iskustvu. Dobro, ali zašto misliš da nikada nećeš prestati činiti taj grijeh? Mišljenje "sve ili ništa" također je ambiciozno mišljenje i ono izdaje tajnu o nama, a to je da smo oholi: ako mi to ne polazi idealno za rukom, onda ne želim da bi mi uopće polazilo za rukom! Upravo na taj način misli Sotona. On govori: "Ako ne mogu biti Bog, onda ne želim biti nitko!"

Obrati pozornost na taj redoslijed: tuga koja dolazi od Boga vodi k obraćenju, a obraćenje vodi k spasenju. Što to znači: tuga koja dolazi od Boga? To je upravo to kajanje o kojem govorim, ta skrušenost, to izvršavanje pokore. Tek tada možeš biti spašen. Kao ptica koja napokon može sjesti na granu stabla. Duh Sveti kao ptica strpljivo kruži iznad tebe već godinama, čekajući da iz stabla tvojeg života izraste grana, na koju može sjesti. Ta grana, to je tvoje izvršavanje pokore. On čeka da otkriješ u sebi stid i to će ti pomoći da shvatiš uvrede kojima si uvrijedio Svevišnjega.

Kasnije se sve to prenosi na našu sliku Boga – to jako uvjerenje da Bog nešto od nas želi, a mi to moramo pod svaku cijenu otkriti i napraviti. To je težak problem, kada ne znamo što Bog želi, kakav zadatak ima za njih, kakve su mu ambicije, je li zadovoljan ili razočaran djetetom koje je raslo u takvim uvjetima i uvjerenjima. Možda se to „odraslo dijete“ osjeća krivo kada samo izabire odjeću i kada samo odlučuje što pojesti i kakav posao izabrati i s kime se susretati? Možda se osjeća krivo što nije za blagdane otišlo kući, jer se nije željelo vraćati otrovnim riječima i ubijajućim pogledima, upozorenjima, naredbama, mišljenjima, optužbama, savjetima, moraliziranjima?

Novo izdanje pisama i spisa svetog Leopolda Bogdana Mandića pod nazivom „Iz dubine svoga siromašnog srca“ predstavljeno je u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Pomoćnica urednika KS-a Maja Petranović istaknula je da epistolarij pokriva vrijeme od šezdeset godina, gotovo cijeli Leopoldov život izuzev djetinjstva koje je proveo u Herceg Novom. "U pismima otac Leopold odgovara na pitanja, rješava sumnje, ohrabruje, potiče. Teme o kojima piše u pismima raznovrsne su situacije i problemi iz svakodnevnog života, teme životnih odluka i izbora, duhovni savjeti. Uvijek iznova iznenađuje koliko Sveti Leopold ima osjećaj za realnost ljudskih života i raznih životnih problema", naglasila je Petranović.

Majke su spremne učiti i one svojim voljenim sinovima žele dati najbolje od sebe. Međutim, često posrću kad im trebaju pokazati da ih poštuju jer ne znaju kako se to čini. Majka svome sinu pokazuje da ga poštuje kada prema njemu ima pozitivan stav bez obzira što on činio.

Bezuvjetna ljubav znači da dajemo svojoj djeci dar ljubavi i poštovanja bez obzira na to jesu li ga ona zavrijedila ili ne. Ne radi se o tome što ona jesu ili nisu učinila, nego o tome na što nas Bog poziva. Iz osobnog iskustva i iz iskustva kontakta s tisućama supružnika i roditelja znam da je nemoguće savršeno voljeti bezuvjetno. Moram naučiti (točnije, još uvijek učim) voljeti svoju djecu bezuvjetno…

Knjiga "Bog ili ništa-Razgovor o vjeri" vrlo bliskog suradnika pape Franje, trenutnoga pročelnika Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, kardinala Roberta Saraha istinska je uspješnica koja je već prevedena na dvadesetak svjetskih jezika. U ekskluzivnome razgovoru kojega je Kardinal dao priznatome stručnjaku za vatikanske i crkvene prilike Nicolasu Diatu, on vrlo angažirano i duboko duhovno dotiče teme o suvremenoj Crkvi, o papama, Rimu, o suvremenom svijetu, Africi, Zapadu, moralu, istini i zlu, a u svemu tome uvijek je riječ o Bogu.

Čak i ako drugima puno dajemo, ljubazni smo i dobri prema njima, ipak može biti da je naše srce kameno…

Najveći i najglasovitiji obraćenik Engleske u XIX. stoljeću kardinal John Henry Newman (1801.–1890.), u crkvenoj je povijesti ostavio doprinos po kojemu je nazvan "Augustinom modernoga svijeta". Papa Franjo 13. listopada slavi svetu misu Na Trgu sv. Petra u Vatikanu te predsjeda obredom kanonizacije blaženog kardinala Johna Henryja Newmana te četiri blaženice Giuseppine Vannini, Mariam Thresie Chiramel Mankidiyan, Dulce Lopes Pontes te Margherite Bays. Tim povodom donosimo izvadak iz Verbumove knjige koja je prvo pojavljivanje Newmana na hrvatskom jeziku, a nastala je kao odmjerena i tematska antologija Newmanovih tekstova koja donosi birane izvatke iz njegovih najvažnijih djela.

Obilježavajući Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje sjećamo se ratne 1991. godine i bitke za Vukovar, najveće i najkrvavije bitke Domovinskog rata, kao i branitelja koji su u njoj sudjelovali. U Domovinski rat uključili su se i pripadnici brojnih nacionalnih manjina koji su također dali doprinos u obrani Hrvatske. Vrlo se malo zna da su među njima bile i brojne osobe romskog podrijetla. O njihovoj ulozi u tom razdoblju, najvažnijem u modernoj hrvatskoj povijesti, u svojoj novoj knjizi "I mi smo branili Hrvatsku: Romi u Domovinskom ratu" piše povjesničar Borna Marinić, autor Domoljubnih minuta na HKR-u. Samo za čitatelje HKM-a donosimo izvadak iz knjige.

Božji je svijet ustrojen zakonima i principima. Duhovne su stvarnosti stvarne koliko i gravitacija; čak ako ih i ne poznaješ, osjetit ćeš njihove posljedice. Ako nas nitko nije poučio tim životnim principima i principima unutar odnosa, to ne znači da ti principi nama ne upravljaju. Moramo poznavati principe koje je Bog utkao u život i djelovati sukladno njima.

Ljudi s loše definiranim granicama imaju problem reći „ne“ kontroliranju, pritisku, zahtjevima, a ponekad i tuđim potrebama. Imaju osjećaj da će, kažu li „ne“, ugroziti odnos s tom osobom pa pasivno popuštaju, no u sebi si zamjeraju. Ponekad vas netko pritišće da nešto učinite, pritisak ponekad potječe od vlastitog osjećaja da nešto morate učiniti.

Usluge i žrtve dio su kršćanskog života. Zloporaba to nije. Naučite razabrati razliku pomaže li vaše davanje drugom da postane bolji ili gori. Biblija zahtijeva odgovorno ponašanje od onog kojem je nešto dano. Ako nakon nekog vremena ne vidite takvo ponašanje, postavite granice (Lk 13,9).

"Nisam rimokatolik i nisam napisao ovu knjigu kako bih obranio Crkvu. Napisao sam je kako bih obranio povijest.“ Tim riječima završava svoj uvod autor knjige "Lažna svjedočanstva - Raskrinkavanje stoljećâ protukatoličke povijesti". Za čitatelje Hrvatske katoličke mreže donosimo izvadak iz knjige.

U posljednje vrijeme se mogu pročitati razna mišljenja o tome što su masoni i kako Crkva na njih gleda. Dobro je da vjernici znaju koji je službeni stav Crkve o masonima kako ne bi potpali pod utjecaj onih koji o masonima, iz nekih svojih razloga, pišu drukčije. Uz dopuštenje izdavača, donosimo izvadak iz Verbumove knjige "Masonstvo bez maske" u kojoj autor, bivši visokopozicionirani američki mason John Salza, otkriva zaprepašćujuću istinu o onome što se zbiva unutar tajanstvenih masonskih loža.

"Nakon nekoliko minuta, Padre je rekao: 'Angelino, čuvaj ta pisma, jer jednog će dana postati važna'. Vratio sam se u Rim. Ta sam pisma pomno čuvao, kako mi je Padre Pio naredio."

Nova knjiga dr. sc. Jurja Batelje „Žrtve obavijene šutnjom – svjedočanstva patnika s Križnog puta“ donosi svjedočanstva petnaestorice sudionika Križnoga puta koji su preživjeli bleiburšku tragediju te prenosi tegobna iskustva koja su preživjeli prikrivali pred vlastitim roditeljima, znancima, bračnim parom i vlastitom djecom jer su se bojali da će ih, ako se za njih sazna, represivni komunistički režim podvrgnuti novim mukama. Hrvatska katolička mreža donosi ekskluzivan izvadak iz tek objavljene knjige!

Roman, koji je prvo književno djelo uopće o sv. Antunu Padovanskom objavljeno na hrvatskom jeziku, autor Jan Dobraczyński donosi toplu i snažnu pripovijest o životu „Sveca svega svijeta“ i njegovu duhovnom putu. Hrvatska katolička mreža donosi ekskluzivan izvadak iz romana „Čudotvorac iz Padove“.

O 100-toj obljetnici rođenja bl. Miroslava Bulešića, (1920. – 2020.), priređeno je dopunjeno izdanje njegovog Duhovnog dnevnika (prevedeni dijelovi koji su bili na francuskom i talijanskom jeziku). Dnevnik je obogaćen fotografijama, mnoge od njih su objavljene po prvi put. Za čitatelje Hrvatske katoličke mreže donosimo izvadak iz Duhovnog dnevnika.

O detaljima života Blažene Djevice Marije, njezinim roditeljima, začeću i rođenju Novi zavjet ne govori. No, određen uvid možemo dobiti i u viđenjima blažene Anne Katharine Emmerich, njemačke redovnice i mističarke koju je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženom 2004. Hrvatska katolička mreža donosi vam izvadak iz knjige "Život Blažene Djevice Marije", knjige koju je izdala Naklada sv. Antuna.

"Molitva Krunice svojevrstan je sažetak Evanđelja i Djela Apostolskih skupa s lijepim, apokaliptičnim navještajem trijumfa koji će se ispuniti po Mariji. Samim time može se reći da nema molitve koja bi bila toliko biblijska kao što je Krunica", zapisao je poljski pisac Marek Wos u knjizi o bl. Bartolu Longu, Apostolu Krunice. Donosimo dio iz knjige koji govori o Krunici i Bratovštini sv. Krunice u Pompejima koji je ovaj blaženik osnovao.

Ljudi općenito vole generalizirati! Po njihovu mišljenju ili je sve dobro ili je loše, odnosno ili je crno ili je bijelo, kao da nema sredine. Svi znamo da je sredina "zlatna " i da postoji ipak nešto "između". Ono nešto što nije ni crno ni bijelo. Možemo doprinijeti tome da to bude više bijelo, a manje crno. O nama ovisi hoće li nešto postati dobro ili zlo.

Na prvi susret s članovima Dječje udruge Hrabrost pozvala me susjeda Lejla. Tražili su novog duhovnika koji bi s njima putovao na hodočašće u Lurd. Lejla je rekla da imaju problema jer su ih mnogi odbili. Susreo sam se s njima u jednom kafiću na Črnomercu. Pokušao sam se uživjeti u njihovu priču. U jednu ruku mi ih je bilo žao, ali sam se nekako htio od svega ograditi.

Nakladnička kuća Verbum objavila je novu knjigu intrigantnog naslova - Božanska romansa koja na neponovljiv način progovara o misteriju Božje ljubavi i traženju životnog smisla. Autor knjige je Fulton Sheen, jedan od duhovnih velikana 20. stoljeća, katolički biskup, propovjednik, čovjek koji je u svojim televizijskim propovijedima milijunima gledatelja na jednostavan način otkrivao temelje kršćanske vjere i upućivao ih kako živjeti radostan i ispunjen život.

Hrvatska katolička mreža donosi odlomak iz posljednje objavljene knjige Benedikta XVI./Josepha Ratzingera "Ljubav koja spašava" u izdanju nakladne kuće Verbum. Naime, papa emeritus je talijanskom izdavaču ponudio da prevede neke njegove tekstove o ljubavi objavljene na njemačkom, a izdavač je dodao i još nekoliko neobjavljenih tekstova. Poglavlje o Stepincu iz kojeg donosimo izvadak zapravo je homilija koju je kao kardinal održao u Hrvatskom papinskom zavodu sv. Jeronima u Rimu.

"Ne znam jesi li u životu učinio nešto zaista loše, nešto što te ponizilo do moždane srži, nešto toliko jadno da si ne možeš oprostiti? Nešto poput abortusa? Nešto poput bračnoga preljuba? Nešto poput prekidanja kontakta s rođenim bratom na desetljeće? Nešto poput uvlačenja bližnjih u drogu? Mnogi se vjernici bore upravo s tom traumom gorke rane iz prošlosti, no kažem ti autoritetom Pisma i iskustva: ti moraš sebi oprostiti!"

Znate, kad 365 večeri čujete „Isus te voli“ nešto se dogodi u čovjeku, nešto se slama, nešto se budi. Revolucija! Tako jednostavno. Ta je rečenica slomila razne duhove u meni i mojoj subraći. Neki nisu izdržali snagu Imena i snagu Ljubavi te su otišli negdje drugdje.