Budi dio naše mreže

Kako se riješiti tjeskobe i depresije?

Đavao traži nadmetanje, podjelu, htio bi da mladi u ovomu društvu budu podijeljeni i izgubljeni, da budu deprimirani i tjeskobni; đavao želi da svaki mladi čovjek bude sam protiv svih.

/ bg

U našemu tekućem društvu, kao i kod iskorijenjenih mladih, tjeskoba i depresija znatno su povećane, a epikurejski zahtjev („živi skrovito“) gotovo je nestao. Ipak, za liječenje tih dviju bolesti mogla bi poslužiti nevidljivost. Upravo ona nevidljivost koja danas izgleda kao najgora suvremena društvena „bolest“. Ako nisi vidljiv na mreži, imat ćeš slabe šanse da se uspneš na društvenoj piramidi i osjećat ćeš kako nemaš šanse za sentimentalni shopping. Što biste rekli mladome čovjeku koji je žrtva tjeskobe i depresije, a koji–osjećajući se nevidljivim–ne uspijeva pronaći dostojanstvo i smisao svojega postojanja?

U Božjim očima svi imamo dostojanstvo i jedino ga on može istinski proniknuti, gledajući onkraj svih naših pogrješaka i nedostataka. Bog nas ne pita samo što smo napravili i gdje smo bili, pita nas i gdje smo i što ćemo biti. On želi izliječiti naše rane i želim ti govoriti o jednomu drugom vidu povezanom s depresijom i tjeskobom: Bog hoće da mladi imaju poslanje. Izlječenje od tjeskobe i od depresije ide preko vlastitoga poslanja. Prije sam rekao da su mladi proroci, možda najvažniji proroci na svijetu. Poslanje je mladih da budu proroci, a da bi bili proroci, moraju si „zaprljati noge“ na ulicama, biti među drugim mladima koji tragaju za smislom života i pomagati im, moraju biti nositelji nade i diskontinuiteta u odnosu na odrasle. Ako se mladi svakodnevno bore za poboljšanje ovoga svijeta počevši od malih stvari, moći će izići iz stanja gotovo posvemašnje ovisnosti o odraslima. Trebaju se okupiti, ujediniti, poštovati se i imati jasan cilj: upravo poslanje. Biti misionar, u širemu smislu riječi, znači omogućiti da se svijet promatra novim očima, ne više kao turist u životu, nego kao protagonist. Đavao traži nadmetanje, podjelu, htio bi da mladi u ovomu društvu budu podijeljeni i izgubljeni, da budu deprimirani i tjeskobni; đavao želi da svaki mladi čovjek bude sam protiv svih. Gospodin, naprotiv, želi da mladi budu ujedinjeni, sve ih traži i svakomu od njih pruža svoju ruku. Gospodin nas kori za naše slabosti koje proizlaze iz nedostatka nade, dakle nada je temelj svakoga dana, nikada se ne smije upasti u ponor depresije i treba se sjetiti kako je katkada dovoljno sićušno svjetlo da se iznova počne nadati. Da budemo precizniji, što je gušći mrak, to se sićušno svjetlo bolje uočava.

Ipak, kada se govori o tjeskobi i depresiji, ne smiju se brkati osjećanja i bolesti jer svako ljudsko biće ima dva nemira, ispravan i loš. Ispravan je nemir koji nam daruje Duh Sveti i koji djeluje tako da se duša uznemiri pa čini dobre stvari, izgrađuje, dok se loš nemir rađa iz oboljele, prljave savjesti pa izjeda osobu kojoj je u krvi. Jednom sam govorio o neprestanu svrbežu kod onoga tko živi s lošim nemirom… To je slika na koju i sada mislim.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Pape Franje Bog je mlad – Razgovor s Thomasom Leoncinijem. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja