Budi dio naše mreže

Četnik ga je upitao: ‘Voliš li ti svoga brata?’, a kada je Edi odgovorio da voli, ovaj mu je rekao: ‘Onda ćeš ti ići umjesto njega’

Obilježavajući Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje sjećamo se ratne 1991. godine i bitke za Vukovar, najveće i najkrvavije bitke Domovinskog rata, kao i branitelja koji su u njoj sudjelovali. U Domovinski rat uključili su se i pripadnici brojnih nacionalnih manjina koji su također dali doprinos u obrani Hrvatske. Vrlo se malo zna da su među njima bile i brojne osobe romskog podrijetla. O njihovoj ulozi u tom razdoblju, najvažnijem u modernoj hrvatskoj povijesti, u svojoj novoj knjizi "I mi smo branili Hrvatsku: Romi u Domovinskom ratu" piše povjesničar Borna Marinić, autor Domoljubnih minuta na HKR-u. Samo za čitatelje HKM-a donosimo izvadak iz knjige.

/ dt

Zdravko Vladisavljević – Edi

Vukovar je prije rata bio multuetnički grad u kojem su, uz Hrvate i Srbe, živjeli pripadnici mnogih nacionalnih manjina pa tako i Romi. Jedan od njih bio je Zdravko Vladisavljević, poznat pod nadimkom Edi. Rođen je 4. siječnja 1971. godine u Novom Sadu (Srbija) kao najmlađe dijete Djene Vladisavljevića i njegove supruge Katice Grežak. Kao dvadesetogodišnjak dragovoljno se uključio u obranu Vukovara u kojem je položio svoj život.

Priča o Zdravku Vladisavljeviću Ediju objavljena je u seriji članaka pod nazivom “Nisu zaboravljeni”, autorice Tanje Belobrajdić:

“Njegov najbolji prijatelj iz osnovne škole, Željko Kušić, dragovoljac, pripadnik tzv. Opatovačke bojne, ispričat će kako ga je početkom kolovoza 1991. godine na ulici zaustavio Edi i upitao ga može li mu nabaviti pušku kako bi i on branio Grad. Željko ga je poveo sa sobom u zgradu Gimnazije i tamo su ga zadužili naoružanjem s kojim je otišao na Lužac, gdje se već nalazio njegov stariji brat. O Ediju, Željko će s ljubavlju ispričati kako su zajedno sjedili u klupi, kako je Edi volio plesati, da su učenici znali razmaknuti školske klupe kako bi im plesao tada iznimno popularni breakdance i da je obožavao Michaela Jacksona.

Malo je poznato da su, kada su zarobljeni tenkovi na Lušcu, tamo bili i Edi i njegov brat. Sjajan je momak bio, odgovorno to tvrdim

Pohađao je Osnovnu školu Vladimir Nazor koja se nalazila u zgradi današnje Policijske postaje Vukovar, a potom je bio prva generacija u istoimenoj, novoizgrađenoj školi na Mitnici. Svirao je gitaru i klavijature, bio vrstan plesač koji je na natjecanjima osvajao nagrade, te kako je ispričao njegov susjed i prijatelj s kojim je odrastao, Vjekoslav Vukas, jedna velika ‘dobrica’ i osoba omiljena u društvu, u čijoj su se obiteljskoj kući često sastajali.

Prvi zapovjednik obrane Lušca, Stjepan Vidaković, reći će kako je Zdravko bio izniman mladić.

‘Mali je uvijek išao gdje je trebalo, radio je sve što mu je rečeno, odličan je bio, a kada smo imali mogućnosti, znao nas je razveseliti svirkom na sintisajzeru’, ističe Vidaković. Slično će za Zdravka Vladisavljevića ispričati još jedan od zapovjednika, Đakovčan, Ivan Ćurić Ićo: ‘Malo je poznato da su, kada su zarobljeni tenkovi na Lušcu, tamo bili i Edi i njegov brat. Sjajan je momak bio, odgovorno to tvrdim’.

Kada je četnik po imenu Đorđe prozvao njegovoga starijega brata kojega je poznavao od prije, Edi je istupio ispred brata kojega je gurnuo negdje iza sebe i rekao da je to on.

Nakon sloma obrane Lušca 2. studenoga 1991. godine, Edi se uspio izvući iz okruženja, a potom s bratom, koji se spasio s drugom grupom branitelja, ponovo našao dva dana kasnije, te su ponovo zajedno otišli na položaj, prema šumi Adica. Kada je bilo izvjesno da se Vukovar više ne može obraniti, Edijev stariji brat, kako je izjavio, prvi i posljednji put u životu, posvađao se s Edijem. Naime, on je želio da se priključe grupi koja je upravo kretala u proboj, ali Edi je, zbog ljubavi prema djevojci koju nije imao vremena o tome obavijestiti, to odbio.

Dana 18. studenoga 1991. godine, Edi je s bratom otišao u vukovarsku bolnicu gdje su sljedeći dan zarobljeni te vojnim kamionom odvezeni na Sajmište u dvorište nekadašnjega Vupika.

To strašno poslijepodne Zdravko Edi Vladisavljević, pokazao je neizmjernu bratsku ljubav. Kada je četnik po imenu Đorđe prozvao njegovoga starijega brata kojega je poznavao od prije, Edi je istupio ispred brata kojega je gurnuo negdje iza sebe i rekao da je to on. Ipak, preživio je, jer je ovaj, iako pijan, rekao da Edi nije onaj kojega on traži. Nedugo nakon toga, zarobljenici su sprovedeni u dvorište Veleprometa gdje su postrojeni i prepušteni na milost i nemilost paravojnim četničkim formacijama.

Domaći Srbin po imenu Stevan Curnić, izdvojio je Edija kojega je u tome trenutku fotografi rao netko od srpskih fotografa, te odveo u zloglasnu Stolariju. Fotografija je nekoliko dana kasnije objavljena u srpskim novinama uz naslov: ‘Kada koljači suze liju’, te opis – ‘muzičar među koljačima’. Ta slučajno napravljena fotografija, dokaz je kako je Edi živ dočekao pad grada, no nažalost nije preživio zarobljavanje.

Dana 21. studenoga 1991. godine, razulareni četnici su, nakon brojnih mučenja i ubojstava koje su zarobljenici u Stolariji bili prinuđeni slušati, prozvali i Edijevog starijeg brata koji je u međuvremenu također doveden na isto mjesto. Edijev brat se ustao s poda gdje su sjedili, no u tome trenutku Edi ga je zgrabio za nogu i počeo vikati:’Ostavite moga brata’. Prema bratovim riječima, četnik koji ga je htio izvesti, čučnuo je pokraj Edija i upitao ga:

‘Voliš li ti svoga brata?’. Kada je Edi odgovorio da voli, ovaj mu je rekao: ‘onda ćeš ti ići umjesto njega’. ”17

Dva dana kasnije, u vukovarskoj kasarni gdje je bio zarobljen, Edijev brat vidio je Stevana Curnića kako nosi Edijevu žutu jaknu.

Spomenuti događaj opisao je i Vilim Karlović u autobiografskoj knjizi “Preživio sam Vukovar i Ovčaru”. Upravo je Ediju posvetio svoju knjigu napisavši na njezinoj prvoj stranici: “Knjigu posvećujem u spomen mladom hrvatskom mučeniku Zdravku Vladisavljeviću – Ediju”. Zbog sitne građe Zdravka Vladisavljevića, ali i zbog toga jer je Edijev brat vikao “Ostavite ga, on je dijete ima četrnaest godina”, Karlović je mislio da je Edi još uvijek dijete.

“Gledam ih potpuno zaboravljajući koliko je to opasno, gledam taj zagrljaj kao i većina u prostoriji. To je zadnji dodir i iskazivanje ljubavi jednog brata prema drugome. To je dijete sada živo, traži i daje ljubav, a za nekoliko minuta će od njega ostati beživotno tijelo negdje na ledini.
To je veliko i nepopravljivo zlo!
Ovo više nema veze s mržnjom prema Hrvatima, ovo je djelo samog sotone, đavla koji vlada u ovim ljudima.
Dječak se naočigled svih pretvara u starijeg, u zrelog muškarca, jer on je sada taj koji tješi svog uplakanog brata. Njihove posljednje zagrljaje i rastanak za sva vremena ovozemaljskog života grubo prekida poziv krvnika:
– ‘Ajde, mali! Il’ će i burazer s nama!
Dječak kreće prema vratima iza kojih umire i zadnja nada za životom. Čudi me koliko je ovaj dječak, ovo dijete od četrnaest godina, ovog trenutka smiren. Na njemu se ne vidi strah i niti jednom riječju nije rekao da ne želi ići. Stariji brat ostaje u suzama. Ridajući i čupajući si kosu viče: Bože, zašto!? Zašto, Bože!? Što je on kriv!?”18

Dva dana kasnije, u vukovarskoj kasarni gdje je bio zarobljen, Edijev brat vidio je Stevana Curnića kako nosi Edijevu žutu jaknu. 19

 

17 Tanja Belobrajdić, „Romi imaju heroja Domovinskog rata, ali to malo tko zna“, Direktno.hr portal. Dostupno na: direktno.hr (pristupljeno 28.6.2019.)
18 Vilim Karlović, Preživio sam Vukovar i Ovčaru “nikada u životu ne smijemo izgubiti vjeru i nadu!”, Vukovina: Vilimbook, 2018., 180.
19 Tanja Belobrajdić, „Romi imaju heroja Domovinskog rata, ali to malo tko zna“, Direktno.hr. Dostupno na: direktno.hr/(pristupljeno 28.6.2019.)

Gornji tekst je izvadak iz knjige Borne Marinića I mi smo branili Hrvatsku: Romi u Domovinskom ratu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja