Budi dio naše mreže

Kako se sv. Franjo zaljubio u Neimaštinu

Slomljen više duševno nego fizički, Franjo se ponovno susreo s mislima iz doba prijašnje bolesti. Ova mu je još zornije otkrila besmisao prazne slave.

/ dt

Sav uživljen u svoje misli, čuo je glasan upit:
– Kamo, Franjo?
– U rat, da postanem vitezom.
– A tko ti može više pružiti: gospodar ili sluga?
– Gospodar, razumije se.
– Pa zašto onda ostavljaš Gospodina, a trčiš za slugom? Bježiš od Kralja, a ideš vazalu?
– A što mi je onda činiti?
– Vrati se kući, ondje ćeš saznati!

Ako je to bio i samorazgovor, nije bio bez Božje intervencije. Izražen je u vrlo snažnim izričajima onoga vremena pa je zato bio silno uvjerljiv. No, ta snaga izričaja izvirala je iz čudesne promjene Franjine duše. Taj mladi čovjek bio je opsjednut slavom, težnjom da se istakne. A sada želi samo kući jer mu se učinilo da zapravo trči za rumenim oblakom. Eto, što znači milost: ispravnim mjerilom dodirnuti vrijednost stvari i događaja! To je rasvjetljenje. Prodor otajstvenoga svjetla u naše misaono isparivanje. U tome svjetlu tragedija odmah poprima oznake izbavljenja, ustavljanje – presijecanje puta, bolest – ljupkost dobročinstva. Pa, umjesto bijesa, iz duše se toči zahvalnost. To je obrat vrlo sličan novomu rođenju, skok na drugu obalu. Kad se rastope iluzije kao snježna pahuljica na suncu, duša ne može reagirati drukčije nego upitom: A što mi je sada činiti? I Pavao je taj krik poslao prema nebesima kad se našao sklupčan u prašini pred vratima Damaska. Razbijanjem sanja trnu sva svjetla. Nakon eksplozije bića zacrni se nebo. I mi tada ne znamo ni što ni kuda, kao da nam se biće raspalo. A zapravo i jest tako. Krećemo se pod tajanstvenim vodstvom Nevidljivoga, kao zrakoplov pod vodstvom kontrolnoga tornja. To je noć koja prethodi svakomu novom svitanju.

Ništa ne znamo o tome kako se vratio u Asiz. Vjerojatno se uvukao noću, kad ga nitko nije mogao vidjeti. Slično se i Pavao šuljao u Jeruzalem nakon neuspjeha u Damasku. Jesu li ironični drugovi zapitkivali Franjinu majku javlja li se knez? Grohotom se smijali kad bi sreli brata mu Angela?

A Franjo se zavio u neku neobjašnjivu šutnju. Manje se pojavljivao, sve više se povlačio. Nekoć bučan smijeh ustupao je mjesto zagonetnu smiješku, obijest blagosti i miru. Nije se uzrujavao, nije prosvjedovao protiv uboda. U njemu je rasla neka tajanstvena preobrazba koja je izbijala u većoj ozbiljnosti i još ljepšoj srdačnosti.

(…)

Leptir je izletio iz svoje čahure. Sve mu se to najednom zgadilo. I pijanke i novac, i raskošna odijela i ugled, i slava i vitezovi, i carevi i kraljevi, i žene i dvorovi. Sve je to jedna suluda predstava, zanos pijanih, ples omamljenih, tuga zarobljenih, ludost umišljenih, drama zaslijepljenih.

Trgnula ga je vika drugova koji su bučno pitali:

– Što si se, Franjo, tako zamislio, nisi li možda zaljubljen?
– Upravo to, odgovorio je smiješeći se.
– Zbilja, a u koju, kako se zove?
– Nije prisutna, a zove se Neimaština.
– Ostavite ga, vidite da je lud – dobacio je netko. I ostavili su ga. I on njih. Franjo je bio uvjeren da su ludi oni, oni sigurni da je poludio Franjo. Bio je to miran sporazum o konačnom razlazu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Yvesa Ivonidesa Vječni zaljubljenik. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ključne riječi:
yves ivonides

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja