Budi dio naše mreže

Moramo neprestano voditi rat protiv očaja!

Pustinja je dom očaja. A očaj je, sada, posvuda. Nemojmo misliti da se naša nutarnja samoća sastoji u prihvaćanju poraza. Pristankom na poraz ništa ne možemo izbjeći. Očaj je ponor bez dna. Ne misli da ćeš ga zatvoriti pristajanjem na nj i zatim pokušavajući zaboraviti da si dao svoj pristanak.

/ dt

Nema veće nevolje u duhovnomu životu nego da utonemo u nerealnost jer život se održava i hrani u nama našim životnim odnosom sa stvarnostima izvan i iznad nas. Kada se naš život hrani nerealnošću, on mora gladovati. Mora umrijeti.

Nema veće bijede od toga da ovu besplodnu smrt pogrješno shvatimo kao istinsku, plodonosnu i požrtvovnu “smrt” kojom ulazimo u život. Smrt kojom ulazimo u život nije bijeg od stvarnosti, nego darivanje nas samih u cijelosti, darivanje koje uključuje potpunu predanost stvarnosti. Smrt kojom ulazimo u život započinje našim odricanjem od iluzorne stvarnosti koju stvorene stvari poprimaju kada ih promatramo samo u odnosu na vlastite sebične interese.

Prije nego što možemo uvidjeti da su stvorene stvari (posebno materijalne) nerealne, moramo jasno uvidjeti da su realne. Jer “nerealnost” materijalnih stvari samo je relativna u odnosu na veću realnost duhovnih stvari.

Svoje odricanje od stvorenja počinjemo stojeći iza njih i promatrajući ih onakvima kakva zapravo jesu. Čineći tako prodiremo u njihovu realnost, njihovu aktualnost, njihovu istinu, koja ne može biti otkrivena sve dok ih ne izbacimo iz sebe i stanemo sa strane da ih možemo vidjeti u pravoj perspektivi. A ne možemo ih vidjeti u pravoj perspektivi sve dok ih ne prestanemo čvrsto pritiskati uz svoje grudi. Tek kada ih pustimo od sebe, počinjemo ih cijeniti onakvima kakva zapravo jesu. Tek tada možemo vidjeti Boga u njima. Sve dok ne pronađemo njega u njima, ne možemo započeti naš put tamne kontemplacije na čijemu ćemo kraju biti u stanju pronaći njih u njemu.

Pustinjski su oci vjerovali da je divljina stvorena kao najvrjednija u Božjim očima upravo zato što nema nikakve vrijednosti za ljude. Pustinja je zemlja koju ljudi nikada nisu mogli opustošiti jer im nije ništa nudila. U njoj nije bilo ničega što bi ih privuklo. Nije bilo ničega što bi se moglo iskoristiti. Pustinja je bila mjesto kojim je izabrani narod lutao četrdeset godina, mjesto u kojemu se za nj brinuo samo Bog. Da su išli izravnim putem, mogli su stići u obećanu zemlju za nekoliko mjeseci. Božji je plan bio da ga trebaju naučiti ljubiti u divljini i da se poslije uvijek trebaju prisjećati toga vremena provedena u pustinji kao idilična razdoblja provedena samo s njime.

Pustinja je stvorena samo zato da bude pustinja, a ne da je ljudi preoblikuju u nešto drugo. I planina i more isto tako. Pustinja je, dakle, logično mjesto za boravak čovjeka koji traži da bude samo ono što jest – samotno stvorenje, siromašno i ovisno samo o Bogu, a ne stvorenje s nekim velikim pothvatom koji stoji između njega i njegova Stvoritelja.

Tako je to u teoriji. Ali postoji još jedan čimbenik. Prvo, pustinja je zemlja ludila. Drugo, ona je utočište đavla, bačena u “divljinu Gornjega Egipta” da “luta bezvodnim mjestima”. Žeđanje izluđuje čovjeka, a sam đavao je lud od neke vrste žeđi za vlastitom izgubljenom uzvišenošću – izgubljen je jer je utamničio sama sebe tom žeđi i odbacio sve drugo.

Tako se čovjek, koji luta pustinjom da bude samo ono što jest, mora brinuti da ne poludi i tako postane sluga onoga koji tamo boravi, u tomu sterilnu raju praznine i bijesa.

Pa ipak, pogledajte pustinje danas. Što su one? Mjesto nastanka novoga i strašnoga svijeta, područje isprobavanja snage kojom čovjek želi poništiti stvaranje onoga što je Bog blagoslovio. Danas, u stoljeću čovjekova najvećega tehnološkog postignuća, divljina napokon dolazi na svoje. Čovjek više ne treba Boga i može živjeti u pustinji na svojim vlastitim resursima. U njoj može izgraditi svoje čudesne zaštićene gradove za osamu i eksperimentiranje i porok.

Svijetleći gradovi koji nastaju preko noći u pustinji nisu više slika Božjega grada koji dolazi s neba da obasja svijet vizijom mira. Nisu čak ni replike velike kule babilonske koja je nekoć bila sagrađena u pustinji Šineara da ljudi pribave sebi ime, da se ne rasprše po svoj zemlji (usp. Post 11,4). Oni su blistavi i prljavi osmijesi Sotone na licu divljine, gradovi tajna gdje svaki čovjek uhodi svojega brata, gradovi čijim žilama novac teče poput umjetne krvi i iz čije će utrobe proizići posljednje i najveće sredstvo uništenja.

Možemo li promatrati rast ovih gradova i ne činiti ništa da pročistimo vlastita srca? Kada čovjek, njegov novac i njegovi strojevi krenu u pustinju i borave ondje, ne boreći se s đavlom kao što se Krist borio, nego vjerujući njegovim obećanjima moći i bogatstva i klanjajući se njegovoj anđeoskoj mudrosti, tada je pustinja posvuda. Svugdje je pustinja. Svugdje je samoća u kojoj čovjek mora činiti pokoru i boriti se s protivnikom i čistiti svoje srce u milosti Božjoj.

Pustinja je dom očaja. A očaj je, sada, posvuda. Nemojmo misliti da se naša nutarnja samoća sastoji u prihvaćanju poraza. Pristankom na poraz ništa ne možemo izbjeći. Očaj je ponor bez dna. Ne misli da ćeš ga zatvoriti pristajanjem na nj i zatim pokušavajući zaboraviti da si dao svoj pristanak.

To je, dakle, naša pustinja: živjeti suočavajući se s očajem i ne pristajući na nj, gazeći ga pod nadom križa, neprestano vodeći rat protiv očaja. Taj je rat naša divljina. Ako se borimo hrabro, naći ćemo Krista na svojoj strani. Ako se ne možemo suočiti s time, nikada ga ne ćemo naći.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Thomasa Mertona Misli u samoći. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja