U svijetu zla i razaranja ljepota se pojavljuje kao temeljna stvarnost svijeta koja je nerazoriva i opire se svakoj ružnoći. Ona je sjaj bitka, ona je svjetlo neugasivo, ona je odsjaj samoga Stvoritelja, zapisao je Tomislav Ivančić u knjizi "Svestrana izranjenost čovjeka".
Ljepota je neprolazna stvarnost u prolaznom svijetu, svjetlo u tami zla, radost u svijetu suza, zdravlje usred bolesnog svijeta. Ona je bljesak neba, dar slobode usred našeg prognanstva.
Treba znati dobro posredovati ljepotu. Nju se u prirodi i umjetničkim djelima prepoznaje kad nas neki detalj zaokupi. Nikad nas neće hrpe cvijeća fascinirati, neće nas ni mnoštvo cvijeća istog ili različitog na nekoj drugoj gredici zaustaviti pri ljepoti, jer je tu ljepota skrivena vanjskim kičastim oblicima.
Ljepota i divljenje zahvatiti će nas ako se saberemo na jednom cvijetu, zagledamo u njegovu unutarnjost, otkrijemo neizrecivost boja, mirisa, ljepotu prašnika i tučka, te ako se zagledamo u nutrinu čaške. Tu su detalji koji nas odmah spajaju s bitkom, s ljepotom iskona, s inteligencijom samoga Stvoritelja.
Cvijet iz Galileje
U prirodi nas također neće sve privući i pokazati ljepotu, nego samo neki vidici, krajolici koji u svojoj složenosti daju dojam iste fascinacije koju smo osjetili pri promatranju jednog cvijeta.