Kada smo oboreni i shrvani životom, ostavljeni od prijatelja, izdani od onih za koje smo vjerovali da su nam oslonac, klonuli od vlastite ludosti, ili ako smo blizu smrti, tada možemo uzeti Križ i mahati njime pred boli, tugom i smrti.
Očigledna je činjenica da svatko trpi i da gotovo svi prolaze kroz razdoblja dubokih patnja i tame. Čini se, neobjašnjivo, da neki trpe više no drugi. Ako ste u tami, posvijestite si činjenicu da u tome niste usamljeni. Ako do sada niste priznavali općeljudsko iskustvo patnje, tada će vas ovo saznanje, u budućnosti učiniti suosjećajnijim i osjetljivijim na skrivenu bol u čovjeku.
Odbacivanjem neopravdane iluzije da “je svakome dobro osim meni”, postajete puno otvorenija osoba, osjetljiva na patnju drugih, te voljna slušati i pomoći. I što je još važnije, nećete gledati na ovaj kršćanski način ponašanja kao na gnjavažu ili teret. Pa i kada sve ide dobro, suosjećajna briga za druge neprestano će vas podsjećati da u životu ne sije uvijek sunce. U svijetu koji je ranjen i obilježen misterijem istočnoga grijeha, život ne može uvijek biti lijep, ali može biti ispunjen smislom.
Ako čitate ove retke u trenucima intenzivne boli, usredotočite se tek na to da izdržite, da nijemo preživite bez razumijevanja zašto
Izići znači nadići
Nije dovoljno tek preživljavati životne nedaće, potrebno ih je nadići. U trenutku neočekivanog bola (…), bilo koja misao o rastu kroz patnju najčešće je nepojmljiva i sam njen spomen nailazi na odbijanje. No intenzivna ljutnja, koja je predvidljiv odgovor na opasnost, ustupit će mjesto odluci da se nastavi dalje, da se živi s tugom i da se s njom i raste. Upravo na ovaj način sveci shvaćaju misterij Križa, misterij bitno povezan s Uskrsnućem. Kao što je Uskrs besmislen bez Kalvarije, tako je i Kalvarija neshvatljiva bez pobjede praznoga groba.
Ako čitate ove retke u trenucima intenzivne boli, usredotočite se tek na to da izdržite, da nijemo preživite bez razumijevanja zašto. No, ako je vaša patnja pomalo popustila i s njom živite već neko vrijeme i nastojite pomalo preuzeti svoju odgovornost prema drugima, i sakupiti razbijene dijelove, tada trebate duboko uroniti u misterij Križa.
Poruka Kristove smrti i uskrsnuća je sljedeća – s vjerom možemo neprekidno ići kroz ovaj život koristeći poraz i gubitak kao mogućnost izazova Božjoj milosti, koja će nam pomoći preživjeti. U Knjizi Postanka 32, čitamo kako se Jakov u tami borio s anđelom Božjim. Iako je bio ranjen i hrom, primio je blagoslov nastavljajući svojim putom. Hvaljenje svetoga Pavla posred patnja i razočaranja izražava tako lijepo otajstvo Križa (2 Kor 11,21–12,10). Jedino čime se možemo dičiti, kao svojim, su slabosti i neuspjesi, ali možemo se i ponositi “križem Gospodina našega Isusa Krista” (Gal 6,14).
On nije rekao: “Neće te oluje bacati tamo-amo, nećeš biti shrvan radom, nećeš biti u nelagodi.” Već je rekao: “Nećeš biti pobijeđen.”
Kada smo oboreni i shrvani životom, ostavljeni od prijatelja, izdani od onih za koje smo vjerovali da su nam oslonac, klonuli od vlastite ludosti, ili ako smo blizu smrti, tada možemo uzeti Križ i mahati njime pred boli, tugom i smrti. Dičiti se Križem, čini mi se, gotovo je nevjerojatno jaka gesta kada se suočimo sa svime što bi nas moglo poraziti i kada možemo reći: “Pogledajte u Križ, svi vi, i znajte da neću biti nadvladan, jer je Gospodar života sa mnom i u meni, i On će ići sa mnom čak i dolinom smrti.”
Sljedeće riječi engleske mističarke blažene Julijane iz Norwicha1 tako lijepo sažimlju ovo što je rečeno. Govoreći o Kristu, napisala je:
Iako smo u takvoj boli, nevolji i neprilikama, da nam se čini kako ne možemo misliti ni o čemu drugom doli o tome kako nam je i kako se osjećamo, ipak čim uzmognemo, lako preko toga prelazimo i to zaboravljamo. Zašto? Zato jer Bog želi da shvatimo kako ćemo poznajući njega, ljubeći ga i u svetom strahu pred njim, imati spokoj i mir. I radovat ćemo se svim njegovim djelima.
Uistinu sam shvatila da naša duša ne može nikada naći mir u stvarima manjim od sebe, nego kad ispituje sve stvorene stvari da pronađe Sebe, ne smije nikada ostati tek u stanju promatranja sebe, nego slaviti Boga svog Stvoritelja, koji prebiva u njoj.
On nije rekao: “Neće te oluje bacati tamo-amo, nećeš biti shrvan radom, nećeš biti u nelagodi.” Već je rekao: “Nećeš biti pobijeđen.” Bog želi da ozbiljno uzmemo ove riječi kako bismo uvijek bili jaki u povjerenju, i u žalosti i u radosti.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, davno na krštenju postao sam Tvoje dijete i učenik. Često sam, i to najbolje što sam mogao, nastojao nasljedovati Tebe, usprkos svim svojim nedosljednostima i neuspjesima. Jako sam slab i zbunjen, i kada tama dođe u moj život osjećam se obeshrabren, shrvan, odbačen od Tebe. Osjećam se kao da skupljam otpatke na cesti života. Zaboravio sam da velika većina, ako ne i svi moji suputnici, ponekad doživljavaju ista osjećanja, iste bolne kušnje.
Budi sa mnom u vrijeme tame, i daj mi, molim Te, neki znak, da budem svjestan Tvoje prisutnosti. Pošalji mi zraku nade kada je cesta duga i teška i kada se osjećam posve sam. Pošalji svoga Svetog Duha kako bih znao da si još uvijek sa mnom kada je sve mračno. Amen.
_________
1. Julian of Norwich, “Enfolded by Love: Daily Readings with Julian Norwich”, iz Exeter Medieval Texts, pog. 65, 67, 68, ured. Marian Glascoe, Darton, Longman and Todd, London 1980, str. 39.
Gornji tekst je izvadak iz knjige Benedicta J. Groeschela Izlazak iz tame. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.