Budi dio naše mreže

Sv. Antun Padovanski propovijedao svinjama i tako spriječio rat

Roman, koji je prvo književno djelo uopće o sv. Antunu Padovanskom objavljeno na hrvatskom jeziku, autor Jan Dobraczyński donosi toplu i snažnu pripovijest o životu „Sveca svega svijeta“ i njegovu duhovnom putu. Hrvatska katolička mreža donosi ekskluzivan izvadak iz romana „Čudotvorac iz Padove“.

/ dt

Brat Franjo, osnivač reda, došao je u Bolognu zato što je doznao da su dvije tamošnje plemenitaške obitelji počele skupljati pristaše za pravi rat. Htijući spriječiti krvoproliće, brat Franjo poslao je Antuna da ih izmiri. A Antun, kad je došao na poprište sukoba i vidio dvije suprotstavljene gomile ljudi s oružjem u rukama, obratio se jedinima koje su ga htjele slušati – svinjama koje su jedući smeće čistile gradske ulice. Razbješnjena gomila toliko se iznenadila vidjevši ga da su zastali i poslušali ga – Antunove nadahnute riječi spriječile su krvoproliće.

„…U gradu samo što nije izbio velik nered. Obje nerazumne i tvrdoglave obitelji sazvale su svoje saveznike. Neizbježno će doći do bitke, krvoprolića. Ljudi će izginuti. I nitko više neće moći podići nasip da spriječi provalu mržnje. Bit će kao poplava koja sve odnosi pred sobom. Želim da ideš na trg i da im se obratiš, svima. Spriječi ih! Nađi prave riječi! Protresi ih! Ljudi koji toliko i tako mrze, ne mogu u isto vrijeme ljubiti Boga. A kada zaborave na Božju dobrotu, heretici ih lako otruju svojim naukom… Već si upoznao te nesretnike?“

„Jesam, upoznao sam ih.“

„Boga koji je stvorio ovaj divni svijet nazivaju – Sotonom! I njih trebamo spasiti… Brate Antune, razmišljao sam noćas o tebi. Bit ćeš mi veoma potreban! Nemoj misliti da ja prezirem znanje i nauk. Bojim se samo oholosti. Molio sam Majku Božju da mi pokaže čovjeka… Voliš li Blaženu Djevicu?“

„Častio sam je od djetinjstva.“

„Dođi, kleknimo. Pomolimo joj se. Jučer sam se ljutio na braću. Moja krivica… Treba ljubiti, a ne se ljutiti… Poći ću bratu Petru, razgovarat ću s njim… Ne bih htio da otiđe od nas. Pomolimo se, brate Antune. Molimo Mariju da nam pomogne…“

I doista, u gradu se nešto kuhalo. Ulice bijahu puste, samo bi pokoji prolaznik trkom prešao iz kuće u kuću. Negdje iz daljine, izvan zidina, dopirala je sve glasnija buka i vreva, kao kakva daleka tutnjava što nagoviješta oluju. Zrak je bio zagušljiv i sparan.

Antun je hodao, a njegove su teške sandale kloparale i odjekivale pustim ulicama. Nije prestajao moliti: „Presveta Majko, pouči me i pomozi“. Neka žena promoli glavu kroz prozor, pa dovikne: „Brate, ne idi tamo. Tamo se biju i mogli bi te ubit’!“

Nije čak ni usporio korak.

Zakrenuvši iza ugla vidio je pred sobom krdo svinja. Na sredini ulice stajala je velika gomila otpadaka i svinje su se tu okupile. Rovale su po smeću i zadovoljno roktale. Na trenutak podigoše glave i uperiše svoje sitne oči u redovnika koji im je prilazio. Nastavile su jesti. Nisu se bojale ljudi. Nitko ih nije tjerao s ulice – stanovnici su držali do njihove službe čistača ulica. Da nije bilo svinja, grad bi bio prepun smeća.

Da bi ih zaobišao i nastavio ulicom, Antun se trebao priljubiti uz zid kuće. Odjednom mu je sinulo. Zastane. Zagleda se u pozamašna ružičasta tjelesa, svinute repove i lakome njuške, pa prozbori:

„Počujte me, sestrice svinje! Vi požrtvovno služite ljudima: čistite grad, a potom i vlastita tijela dajete za hranu. I iako im tako služite, ljudi vas nazivaju nečistim životinjama. Koja nepravda! Ta mi smo ljudi tî koji onečišćuju zemlju, mi zaslužujemo da nas se zove nečistima. Sestrice svinje – vi ste životinje mira. Niti se borite međusobno, niti s drugim životinjama, a niti s ljudima. Strpljivo podnosite svoju sudbinu i čovjekove prohtjeve. I više ste učinile od toga: kada je Isus dopustio zlodusima da u vas uđu, bacile ste se u jezero. Dotad bijaste bogatstvo ljudima, a bogatstvo je ljude učinilo đavolskim robovima. Odlazeći u smrt oslobodile ste ljude napasti koje su ih tlačile…“

Vika gomile koja se približavala bivala je sve glasnija. Dok je Antun govorio svinjama, primaklo mu se mnoštvo s mačevima, kopljima, sjekirama. Naoružani do zuba, krenuli su napasti kuću jednoga iz neprijateljskog klana. Uto i s druge strane priđe druga gomila. I ovi bijahu naoružani, spremni odgovoriti na napad. Prilazili su si sve bliže. Vika i bijesni povici bivali su sve glasniji. No odjednom obje skupine moraše stati. Naletjele su na „barikadu“ – na krdo svinja i Antuna koji im je propovijedao.

Silna buka se stišala. Ljudi bijahu potpuno zatečeni, stajali su razjapljenih usta. Nitko nije ni pomislio na to da napadne svinje što su se hranile da bi navalio na protivnika… Vika se stiša u žagor… Napokon netko uzvikne:

„Poslušajmo što brat priča!“

„Poslušajmo! Poslušajmo!“ ponovi za njim nekoliko glasova.

Nastao je tajac. Jasno je odzvanjao snažni Antunov glas:

„Sestrice svinje, zahvaljujte Bogu što je i vas učinio službenicama svojim. Bog želi da bića koja je stvorio vrše njegovu volju. Sestrice svinje, zahvaljujte Bogu što vas je stvorio blagim bićima koja se ne bore protiv braće svoje i sestara svojih. Vi ne poznajete zavist. Gospodin je svakom biću podario život i taj život pripada Bogu. Čovjeku nije dopušteno dići ruku na drugoga čovjeka. Tko ubije drugoga čovjeka, ne samo da oduzima život koji Bogu pripada, nego i vlastitu dušu opterećuje strašnim grijehom. Kakvo dobro će doći iz toga da i dušu i tijelo ubijamo?“

Zavladala je potpuna tišina. I ljudi i životinje kao da su zamrli, očarani propovjednikovim govorom. Mačevi, koplja i sjekire počeše padati iz ruku. Dvije okupljene vojske, koje je dijelila barikada načinjena od nekoliko svinja, počeše se povlačiti. Posljednji otiđoše vođe pognutih glava…

„Brate Antune, brate Antune“, oduševljeno je kliktao Franjo. „Podignimo ruke i zahvalimo Kristu i njegovoj Presvetoj Majci! Spriječio si ih…“

„Nisam ja…“

„Spriječile su ih tvoje riječi i te sjajne životinje. Oh, dakako da je i u tvojim riječima i u njihovoj nevinosti bio Bog. Sada znam što ću učiniti: šaljem te u Francusku, u gradove kojima su zavladali heretici. Govorit ćeš im i obraćati ih…“

„Ako je to tvoja volja…“

„Da, tako neka bude, iako mi je žao što se moram rastati od tebe. Sâm nas je Bog zbližio. Mi se dopunjujemo. Ali Bog sada želi da ideš u vojnu bez oružja, bez ljutnje – oboružan samo riječju i ljubavlju.“

Autor romana Čudotvorac iz Padove je Jan Dobraczyński, jedan od najpoznatijih kršćanskih književnika, a na hrvatskom jeziku roman je objavljen u izdanju nakladničke kuće Verbum, uz čije dopuštenje i donosimo ovaj izvadak. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja