Koje su slabosti Crkve?

Ako mislite na Crkvu kao društvo, a ne na njezinu bitnu stvarnost mističnoga Tijela Kristova, smrtna bi joj mana bila davanje prednosti socijalnomu, ekonomskomu ili, još gore, političkomu djelovanju na štetu evangelizacije. Prve Franjine riječi u Sikstinskoj kapeli, nekoliko sati nakon izbora na Petrovu stolicu, jako puno govore: »Možemo se kretati kako hoćemo, možemo izgraditi puno toga, ali ako ne ispovijedamo Isusa Krista, nije dovoljno. Postali bismo humanitarna nevladina organizacija, ali ne Crkva, Zaručnica Gospodnja. Ako se ne krećemo, nastaje zastoj. Kad se ne gradi na stijeni, što se događa? Događa se ono što se događa djeci na žalu kad podižu kule od pijeska: najednom se sve sruši jer nije čvrsto.« Ako se ne navješćuje Krist, onda više nema Crkve. Crkva je sveta, apostolska i misijska.

Često, da bismo se ohrabrili, kažemo da Bog po iskrivljenim crtama piše pravo..

Osvrćući se na vlastiti život, vidim da ništa nije bilo jednostavno. Život mi je bio pravo hodočašće s kontinenta na kontinent, iz države u državu, iz sjemeništa u sjemenište, iz male župe u nadbiskupiju Conakry, u vrlo zamršene političke i nacionalne odnose, a onda iz moje drage Gvineje u Vječni Grad. Bog je htio taj teški put da bi me bolje poučio da ljudi na ovoj zemlji nisu nikada konačno u svojoj domovini.

Kao Kristovi učenici, stalno smo u izlasku. Kršćani trajno ostaju nomadi, u potrazi za Bogom, na teškome i dragocjenome putovanju. Važno je da ostanu na raspolaganju volji Božjoj.

Često, poput Abrahama, ne znamo prema kojem nas obzoru Bog vodi. Iako bismo mi voljeli ustaljen i savršen svijet, ljudska staza je zamršena, vijugava, kalna poput one koja vodi u moje siromašno selo Ourous. Ipak, ne bismo smjeli zaboraviti da čovjek nikada nije sam. Usprkos najtežim pojavnostima, Bog nas odlučno vodi k savršenosti, svetosti i k punomu ostvarenju našega vlastitog zvanja. Nečije se življenje može doimati kao tragedija, ali samo Bog zna točno značenje svih stvari. Naš Otac stvara plan za svakoga od nas. Od čovjeka traži samo da bude poučljiv i pozoran na poruke koje nam On ne propušta slati. Može nas izložiti uvredljivim napadima ili razornim klevetama da bi nas poučio blagosti i poniznosti.

Kardinal Robert Sarah / Foto: SIR/Marco Calvarese

Na tome putu ne bismo smjeli zaboraviti veličanstvenu izjavu Božju Abrahamu: »Mojim hodi putem i neporočan budi« (Post 17, 1). Postoji nada Božja u čovjeka i čovjekova nada u Boga.

Osobno sam djelo nade Božje i njegovih suradnika, ljudi koji su me pratili na mome svećeničkom putu i u mome ljudskom razvitku. Po njima sam često čuo kako mi Bog ponavlja: »Mojim hodi putem i neporočan budi.«

Komu bi moglo pasti na pamet da bi dječak iz šikare, kao što sam bio ja, mogao i na koji način pomisliti da će jednoga dana otputovati u Rim i postati kardinalom? Kad sam se u bogosloviji u Nancyju prvi put susreo s kardinalom Tisserantom, mislio sam da je to prvi i zadnji put što slusam nekoga papinog suradnika. Otkud bi moja baka Ruža (Rose) bila mogla zamisliti život kakav je moj? Otajstveni putevi Božji ne oskudijevaju humorom. Apostoli koji su se družili s Kristom bili su prvi koje su iznenađivali Božji odabiri. Evanđelja su prepuna tih iznenađenja…

Kako je sv. Augustin mogao napisati u djelu Država Božja ovu veličanstvenu rečenicu: »Bog ne govori, ali je njegov glas razgovijetan; on osvjetljuje malo, ali njegova svjetlost čista«?

Bog je šutljivi zaljubljenik, blistavi svjetionik koji ostaje nevidljiv. Prava ljubav ne priča. Zar osmijesi bez riječi nisu nešto najljepše? Šutnja Božja je glas, najprodorniji od svih.

Sve stvorenje govori o Bogu zahvaljujući njegovoj čudesnoj šutnji. U vazmenoj noći rođeni su svi naši životi.

Naša vjera najčešće hodi u noći. Što se vjera više suočava s iskušenjima, to se više učvršćuje. Noći vjere uvijek završavaju tako da se pojavi malo svjetlo Božje.

U životu sv. Augustina Bog je bio trajno prisutan. U časovima lutanja, nebo je izgledalo još neuočljivije. Ipak, Bog je stalno bdio i Augustin se na kraju odazvao glasu koji nije govorio. Nije ga prestajao tražiti do posljednjega daha svoga života. Hiponski biskup je u Ispovijestima (gl. 27, br. 38-39) zapisao sljedeće izvanredne riječi:

Kasno sam te uzljubio, ljepoto, tako stara i tako nova,
Kasno sam te uzljubio!
A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe.
Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si
stvorio,
ja, rugoba.
Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s Tobom.
Mene su daleko od Tebe držale one stvari
koje ne bi postojale, kad ne bi bile u Tebi.
Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću,
zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću,
prosuo si miomiris, a ja sam ga upio pa uzdišem za
Тobom,
okusio sam pa gladujem i žeđam,
dotaknuo si me, i ja gorim za mirom Tvojim.
Kad budem združen s Tobom svim svojim bićem,
nigdje neću imati boli ni napora, i život će moj biti živ,
sav pun Tebe.
No koga Ti ispunjaš, njega i pomažeš,
a budući da ja nisam pun Tebe, na teret sam sebi.

Naš je svijet često smućen kao što je bio i mladi Augustin. Žarko je tražio, iako nije znao gdje se istina nalazi.

Prošao je tisuće staza da bi pokušao vjerovati u život vječni.

Tražio je radost, jednostavnost i ljepotu u tolikim umjetnim rajevima.

U magli i suncu naš svijet traži svoga Oca i svoga Boga.

Jer, u ljudskome srcu, za onoga tko ga je upoznao ili onoga tko ga još traži, već se nalazi blistavo prisutni Bog.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Nicolasa Diata Bog ili ništa – Razgovor o vjeri. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.