Budi dio naše mreže

Ne okrećite leđa vlastitoj boli, pretvarajući se da ste jaki

Da, kroz naše rane u nas može prodrijeti Božja snaga i postati kao rijeka žive vode da bi natopila suhu zemlju u nama. Tako mi možemo natapati suhu zemlju u drugima kako bi se u njima ponovno rodile ljubav i nada.

/ dt

Po svojoj muci, smrti i uskrsnuću
Isus je svijetu donio
novo značenje patnje i boli,
slabosti i ranjivosti.

Oslobođeni smo ideja
da su bol i patnja kazna za zle puteve kojima idemo;
dapače, sada vidimo da nas vode
putem slave i oslobođenja.

Naša je slomljenost rana
po kojoj sva punina Božje snage
može prodrijeti u naše biće
i preobraziti nas u njega.

Usamljenost nije nešto od čega moramo bježati
nego prostor u kojem možemo vapiti Bogu,
prostor gdje ga možemo naći i gdje on može naći
nas.

Da, kroz naše rane
u nas može prodrijeti Božja snaga
i postati kao rijeka žive vode
da bi natopila suhu zemlju u nama.
Tako mi možemo natapati suhu zemlju u drugima
kako bi se u njima ponovno rodile ljubav i nada.

Isus ne želi od nas samo to da živimo u njemu
i on u nama,
on nas također poziva da sudjelujemo i u njegovom
otkupiteljskom djelu,
da budemo s njim i na križu,
dajući svoj život drugima.

To je nevjerojatan dar Božji.
To je temeljno značenje patnje,
boli i ranjenosti:
da naša patnja, skrivena u Isusovoj nemoći,
može postati izvor cjelovitosti Crkve,
svijeta,
svakog čovjeka
u uskrslom i po uskrslom tijelu Kristovom,
s novom i potpunom cjelovitošću.

Često je naše životno iskustvo
da smo rastrgani između dvije krajnosti:
ushićenosti i patnje,
slave i križa:
u sjaju katedrale
naša se srca uzdižu
uz zvuke nebeske glazbe;
svijest o svetosti mjesta,
svijest o stoljećima
koja slave Božje veličanstvo.

Naša su srca puna boli
zbog svijeta koji naizgled besmisleno trpi
glad,
utamničenost,
smrt,
djecu ubijenu u utrobi majke,
ljude kojima se poriču osnovna prava,
mučenja
i protjerivanja s ognjišta,
ljude koji umiru bez dostojanstva.
Mi smo također izgubljeni u svojoj vlastitoj zbrci,
našim vlastitim nutarnjim proturječjima i
sumnjama.
Svatko je od nas pozvan iskusiti i radost i patnju,
i ne izbjegavati ni jedno ni drugo,
pozvani smo ući u otajstvo
gdje jedno vodi do drugoga,
gdje se grle patnja i milosrđe
i gdje cjelovitost izrasta iz slomljenosti.

Bježati od patnje
ne može nikada donijeti radost.
Skrivati se od boli,
pretvarati se da ona ne postoji
– možda želimo ugušiti sjećanje na nju
gledajući previše televiziju –
ili trošiti vrijeme na teoretiziranje o idealnom svijetu
u kojem nema patnje –
sve je to samo obmana.

Zato, nemojmo ustuknuti pred patnjom
nego uđimo u nju
i otkrijmo u njoj otajstvo
prisutnosti uskrsloga Isusa.
On je tu skriven, u sakramentu siromaha.
I nemojte okrenuti leđa svojoj vlastitoj boli,
svojoj tjeskobi i ranjenosti,
svojoj usamljenosti i praznini,
pretvarajući se da ste jaki.
Uđite u sebe.
Spustite se ljestvama vlastitog bića
sve dok ne otkrijete –
kao sjeme
posijano u slomljenu, preoranu zemlju
vaše vlastite ranjivosti –
Isusovu prisutnost,
svjetlo koje svijetli u tami.

Taj put nije uvijek lako slijediti.
Bit će tu razdoblja obeshrabrenosti i bijesa,
mnogo zapreka,
uspona i padova,
sumnji.
Ali, malo po malo,
ako imate dobru pratnju na tom putu
počet ćete uočavati svjetlo u tami,
počet ćete piti vodu koja izvire iz sasušene zemlje.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jeana Vaniera Slomljeno tijelo – Put prema cjelovitosti. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja