Budi dio naše mreže

Prepoznajte dva najveća neprijatelja duhovnog života

Kakva je korist od molitve ako, u trenutku dok molimo, imamo tako malo povjerenja u Boga da smo zaokupljeni smišljanjem odgovora na vlastitu molitvu?

/ dt

Lijenost i kukavičluk dva su najveća neprijatelja duhovnoga života. A kada se preruše u “razboritost”, tada su i najopasniji od svih. Ova iluzija ne bi bila tako kobna kada razboritost sama po sebi ne bi bila jedna od najvažnijih krjeposti duhovnoga čovjeka. Uistinu, razboritost je ta koja nas mora poučiti razlici između kukavičluka i razboritosti.

Razboritost nam govori što Bog želi od nas, a što ne želi. Time nam pokazuje našu obvezu da odgovaramo na poticaje milosti i da budemo poslušni svim drugim znacima Božje volje.

Lijenost i kukavičluk stavljaju naše trenutno zadovoljstvo ispred ljubavi Božje. Oni se boje nesigurnosti budućnosti jer nemaju povjerenja u Boga.

Razboritost nas upozorava na uzaludan napor, ali za kukavicu svaki je napor uzaludan. Razboritost nam pokazuje kada je napor uzaludan, a kada je obvezan.

Lijenost se udaljava od svakoga rizika. Razboritost se udaljava od beskorisna rizika, ali potiče nas da poduzmemo rizike koje vjera i milost Božja od nas zahtijevaju. Jer kada je Isus rekao da se kraljevstvo nebesko silom grabi, time je htio reći da ga možemo zadobiti jedino po cijenu određenih rizika.

I prije ili kasnije, ako slijedimo Krista, trebat ćemo riskirati sve da bismo sve dobili. Trebamo baciti kocku na nevidljivo i riskirati sve što vidimo, kušamo i osjećamo. Ali znamo da je vrijedno rizika jer nema ničega nesigurnijeg od ovoga prolaznog svijeta. Jer, prolazi obličje ovoga svijeta (1 Kor 7,31).

Bez odvažnosti nikada ne možemo doseći istinsku jednostavnost. Kukavičluk nas čini podvojenima – oklijevajući između svijeta i Boga. U ovomu oklijevanju nema istinite vjere – vjera ostaje osobno mišljenje. Nikada nismo sigurni jer se nikada potpuno ne predajemo vlasti nevidljivoga Boga. To je oklijevanje smrt nade. Nikada ne dopuštamo da nestanu vidljivi oslonci koji nas, znamo to dobro, jednoga dana sigurno moraju napustiti.

Ovo oklijevanje također istinsku molitvu čini nemogućom – nikada se ne usudimo za nešto moliti ili, ako zamolimo, toliko smo nesigurni da ćemo biti uslišani da u samu činu molitve svojom ljudskom mudrošću krišom tražimo pogodan zamjenski odgovor (vidi Jak 1,5–8).

Kakva je korist od molitve ako, u trenutku dok molimo, imamo tako malo povjerenja u Boga da smo zaokupljeni smišljanjem odgovora na vlastitu molitvu?

Gornji tekst je izvadak iz knjige Thomasa Mertona Misli u samoći. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja