Budi dio naše mreže

Kako je don Bosco uspio skupiti 30 tisuća franaka za kuću za oratorij

Dugi trijem, prostrano dvorište, crkva prikladna za svete obrede, sve je to izazvalo neviđeno oduševljenje mladića. Na tom je mjestu međutim postojao strašan i neslućen suparnik. Nije to bio nijedan od brojnih pokojnika koji su počivali u obližnjim grobovima, nego živa osoba, kapelanova domaćica. Čim je čula pjesmu, razgovor i, priznajmo to, galamu dječaka, bijesno je izjurila iz kuće. Naherene kape i rukama podbočivši bokove, počela je strogo koriti zaigrano mnoštvo. Zajedno s njom oglasili su se neka djevojčica, pas, mačka i sve kokoši, te se činilo da će uskoro izbiti europski rat.

/ dt

Prva četiri razreda gimnazije

Bijah u tom razredu dva mjeseca kad se zbog jednoga malog događaja o meni počelo prilično govoriti. Jednoga je dana profesor tumačio Agesilajev život što ga je napisao Kornelije Nepot. Toga dana nisam ponio knjigu. Kako bih to zatajio učitelju, držao sam pred sobom otvorenoga Donata. To su primijetili moji drugovi. Jedan je počeo, a drugi se nastavio smijati, te je u razredu nastao nered.

»Što je?« upita učitelj. »Što je, odmah mi odgovorite.« A kako su oči sviju bile uprte u mene, on mi zapovjedi da protumačim sastav rečenice i ponovim njeno tumačenje. Tada ustadoh i, još uvijek držeći Donata u ruci, po sjećanju ponovih tekst, rečeničnu konstrukciju i tumačenje. Moji su drugovi spontanim pljeskom iskazali divljenje. Ne treba ni spominjati koliko se profesor razbjesnio. Bilo je to prvi put da, po njegovu mišljenju, nije uspio održati razrednu stegu. Htio mi je dati ćušku, koju sam izbjegao prignuvši glavu. Zatim je, držeći ruku na mome Donatu, tražio od onih koji su sjedili oko mene da mu objasne razlog toga nereda. Oni rekoše: »Bosco je neprestano pred sobom držao Donata, a čitao je i tumačio kao da u rukama ima Kornelijevu knjigu.«

Profesor uze Donata, zatraži od mene da nastavim još dvije rečenice i zatim mi reče: »Zbog Vašega dobrog pamćenja opraštam Vam zaboravljivost. Imate sreću, samo pazite da se svojim pamćenjem dobro služite.«

Oratorij u Sv. Petru u Okovima – Kapelanova domaćica – Pismo – Žalosni događaj

Gradonačelnik i općinsko vijeće uglavnom su bili uvjereni u neutemeljenost objeda protiv nas. Stoga smo, a i uz nadbiskupovu preporuku, dobili dozvolu za okupljanje u dvorištu i crkvi groblja Presvetoga Križa, popularno zvanog Sv. Petar u Okovima. Tako smo se nakon dva mjeseca boravka kod Sv. Martina morali na našu veliku žalost preseliti na novo mjesto. No ono je bilo pogodnije za nas.

Dugi trijem, prostrano dvorište, crkva prikladna za svete obrede, sve je to izazvalo neviđeno oduševljenje mladića. Na tom je mjestu međutim postojao strašan i neslućen suparnik. Nije to bio nijedan od brojnih pokojnika koji su počivali u obližnjim grobovima, nego živa osoba, kapelanova domaćica. Čim je čula pjesmu, razgovor i, priznajmo to, galamu dječaka, bijesno je izjurila iz kuće. Naherene kape i rukama podbočivši bokove, počela je strogo koriti zaigrano mnoštvo. Zajedno s njom oglasili su se neka djevojčica, pas, mačka i sve kokoši, te se činilo da će uskoro izbiti europski rat. Pokušao sam joj prići da je smirim, dokazujući joj da dječaci ne misle ništa loše, da se samo zabavljaju. Tada se okrenula prema meni, pa se i na mene izgalamila.

Toga sam trenutka odlučio prekinuti igru, održao sam kratku katekizamsku pouku, a zatim smo izmolili krunicu u crkvi, te se razišli u nadi da ćemo sljedeće nedjelje naići na bolji doček. Upravo suprotno! Kad se kapelan navečer vratio kući, valjana mu je domaćica odmah sve ispričala nazivajući don Bosca i njegove sinove revolucionarima, oskvrnaviteljima svetih mjesta i pravim ološem. Natjerala je dobroga svećenika da napiše pismo općinskim vlastima.

On je pisao po diktatu kućne pomoćnice, ali s toliko žuči da je odmah bio izdan nalog za uhićenje svakoga od nas tko bi se onamo vratio. Žao mi je što to moram reći, ali bijaše to posljednje pismo kapelana don Tesija. Napisao ga je u ponedjeljak, a nekoliko sati kasnije udarila ga je kap te je ubrzo umro. Dva dana poslije slična je sudbina zadesila i domaćicu. To se pročulo i duboko se dojmilo duša dječaka i svih onih do kojih je vijest doprla. Svi su žarko željeli doći i čuti više o tim tužnim događajima. Bilo nam je međutim zabranjeno okupljati se kod Sv. Petra u Okovima. Budući da u tako kratkom roku nismo mogli naći drugo rješenje, nitko, pa čak ni ja, nije imao pojma gdje ćemo se sljedeći put okupiti.

Kupnja Pinardijeve i Bellezzine kuće

Jedne nedjelje, dok je teolog Borel propovijedao, stajao sam na vratima dvorišta da bih spriječio okupljanje i nered. Uto naiđe gosp. Pinardi. – »Hej«, reče. »Don Bosco bi trebao kupiti moju kuću.«
– »Hej«, uzvratio sam. »Gosp. Pinardi mi je mora prodati za onoliko koliko vrijedi i odmah ću je kupiti.«
– »Jasno da ću Vam je prodati za onoliko koliko vrijedi.«
– »Koliko?«
– »Za onoliko koliko sam tražio.«
– »Ne mogu ni misliti na to.« – »Ponudite onda Vi.« – »Ne mogu.« – »Zašto?«
– »Zato što je Vaša cijena pretjerana. Ne želim Vas uvrijediti.«
– »Ponudite onoliko koliko hoćete.«
– »Hoćete li mi je prodati po njezinoj stvarnoj vrijednosti?« – »Časna riječ, hoću.« – »Stisnite mi ruku i dat ću Vam ponudu.« – »Koliko?« – Rekao sam mu: »Dao sam je procijeniti jednom Vašem i svojem prijatelju. On me je uvjerio da u njenom sadašnjem stanju možemo razgovarati o cijeni između 26 i 28 tisuća franaka. A ja Vam, da bismo sklopili posao, nudim 30 000 franaka.«
– »Hoćete li još pridodati broš vrijedan 500 franaka za moju ženu?«
– »Dodat ću i to.«
– »Hoćete li mi platiti u gotovini?«
– »Platit ću u gotovini.«
– »Kad ćemo sklopiti ugovor?«
– »Kad god Vam odgovara.«
– »Za petnaest dana, računajući od sutra, uz jednokratnu isplatu.«
– »Neka sve bude kako Vi želite.«
– »100 000 franaka kazne onome tko odustane.«
– »Neka bude tako.«

Posao je sklopljen u pet minuta. Ali odakle smoći toliko novca u tako kratku roku? Tada se pokrenula božanska providnost. Iste večeri, što bijaše neuobičajeno nedjeljom, došao me je posjetiti don Cafasso i rekao mi da mu je jedna pobožna gospođa, grofica Casazza-Riccardi, dala deset tisuća franaka za mene kako bih ih potrošio na bilo što za što budem smatrao da će biti na veću slavu Božju. Sutradan mi je došao redovnik rosminijanac koji je doputovao u Torino kako bi korisno uložio 20 000 franaka, te me upitao za savjet. Predložio sam mu da mi ih dade u zajam za ugovor s Pinardijem. Tako je sakupljena tražena svota. Tri tisuće franaka s tim povezanih troškova dodao je vitez Cotta, u čijoj je banci sklopljen toliko željeni ugovor.

Nakon što je kupljena ta zgrada, pozornost mi se usmjerila na tzv. Vrtlaricu. Bila je to gostionica u kojoj su se nedjeljom običavali okupljati ljubitelji zabave. Harmonike, frule, klarineti, gitare, violine, bajsovi, kontrabasi i pjesme svih vrsta čuli su se otamo po cijeli dan. Štoviše, nerijetko bi se svi ti zvukovi odjednom pretvorili u koncert. Kako je ta zgrada, Bellezzina kuća, bila tek običnim zidom odvojena od našega dvorišta, često se pjevanje iz naše kapele miješalo ili zaglušivalo s bukom glazbe i zveketom boca iz Vrtlarice. Osim toga, neprekidno se odlazilo iz Pinardijeve kuće u Vrtlaricu i obrnuto. Svatko može lako zamisliti koliko nam je to smetalo i kako je to bilo opasno za naše mladiće.

Kako bismo se riješili toga neugodnog uznemiravanja, pokušao sam kupiti kuću, ali nisam uspio. Htio sam je unajmiti i vlasnica je pristala, no gostioničarka je tražila basnoslovnu odštetu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige don Ivana Bosca Uspomene iz Oratorija. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ključne riječi:
don Bosco ivan bosco oratorij

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja