Budi dio naše mreže

Kada te prijatelji iznevjere

U Ivanovom Evanđelju nailazimo na najžalosnije Spasiteljeve riječi, izrečene za vrijeme Posljednje večere: “Evo dolazi čas i već je došao: raspršit ćete se svaki na svoju stranu i mene ostaviti sama” (Iv 16,32). Isus govori svojim učenicima i predviđa da će ga, unatoč uvjeravanjima u vjernost, svi napustiti. Zašto je Isus Krist iskusio izdaju svojih prijatelja? Kako su ga mogli iznevjeriti? Zašto su to učinili onome koji im je bio tako dobar?

/ dt

Mnogi kršćanski pisci su uvidjeli da je Krist u svojoj Muci podnio svaku moguću vrstu patnje, svaku bol, poniženje, svaku moguću žalost koja može zadesiti ljudsko biće. Zbog toga Krist mora pretrpjeti i ovo – biti izdan od svojih prijatelja, biti ostavljen. On mora to pretrpjeti kako bismo znali da je Bog preuzeo na sebe svu ljudsku bol i patnju.

Iskustvo da su nas prijatelji iznevjerili čeka sve nas. Ovo najbolnije životno iskustvo može uključivati gubitak obitelji, roditelja, bračnog druga, djece, kao i dragih prijatelja. Nenadano ostajemo sami. Ne tvrdim da nas naši voljeni svjesno iznevjere, ili nužno svojom krivnjom. Često, prijatelja nema kada nam trebaju jednostavno zato što su ljudska bića. Možda su preminuli. Mi ih očajnički trebamo, a oni nisu tu jer nam ih je smrt oduzela. Nema odrasloga čovjeka koji ne zna o čemu pišem. Čeznemo za podrškom voljenih na koju smo se oslanjali, a njih nema.

Ako imamo jaku i čvrstu vjeru možemo reći: “O da, oni se mole za mene na drugom svijetu”, i u pravu smo. Ali ne možete sjesti i popiti kavu s njima. Ne možete ih nazvati telefonom i reći: “Kakvog li dana!” Ljudi nas iznevjere i zbog drugih razloga. Prije svega, prijatelji se mijenjaju, a i mi se mijenjamo. Jeste li ikada zastali i pobrojali sve prijatelje koje ste izgubili jednostavno zato što su se promijenili, ili zato što ste se vi promijenili? Često, na sastancima liječenih alkoholičara (ja sam počasni alkoholičar), čujem kako ljudi kažu: “Pridružio sam se liječenim alkoholičarima, i prva stvar koju sam shvatio jest da sam izgubio sve prijatelje s kojima sam pio.” Zato društvo liječenih alkoholičara brzo dolazi u pomoć (isto kao i ostali programi dvanaest koraka) s cijelim nizom novih prijatelja.

U svim života okolnostima, prijatelji se mijenjaju. To nije ničija krivnja.

I moj najbolji prijatelj iz srednje škole je postao svećenik, no on se promijenio, odnosno, više nije svećenik. Susretnemo se svakih nekoliko godina, nadoknađujemo propuštene razgovore, no naši životi su nevjerojatno različiti – naši ciljevi i svrhe se bitno razlikuju. Jednom sam, otvorivši album s fotografijama, ugledao sliku Majke Terezije u našem domu za umirovljenike. Na slici smo prikazani u trenutku blagoslova s Presvetim Sakramentom. Do mene je klečao mladi svećenik kojeg sam poznavao kao sjemeništarca, prijatelj – i on je otišao, promijenio se.

Svi se mijenjamo. Naši interesi se mijenjaju. Naše želje se mijenjaju. Naše snage se mijenjaju. Ako godinama živite mirnim životom, s vremenom možete izgubiti trag svojim prijateljima jednostavno zato što ste ostarjeli i vi i oni. Nitko ne govori: “Nećemo se vidjeti do susreta na drugom svijetu”, iako znamo da bi to mogao biti naš posljednji susret na zemlji. Stvari se mijenjaju, ljudi se sele, niču nove životne okolnosti, i dolazi do promjena. Ono što je nekoć bilo puno značenja nestaje, odneseno valom vremena.

Ponekad gubimo prijatelje i rodbinu zbog suparništva ili zbog povrijeđenosti

Nažalost, živimo u društvu koje je sklono natjecanju. Posljedica toga je svijet pun ljubomore u kom se djeci govori: “Moraš biti prvi, moraš pobijediti.” Uvijek se radi o utrci, natjecanju, ili nečemu sličnom, iako prvobitno nije ni bilo spomena natjecanju. Ponekad mi pobijedimo i pritom izgubimo prijatelja, ili pak oni pobijede pa izgube nas. Često sve ovo ne prepoznajemo i nitko nije kriv, ali gubitak je za sve.

Gubitak prijatelja je najbolniji u obiteljskim odnosima. Djeca zajedno odrastaju. Sve zajedno proživljavaju; trpe, plaču, smiju se i igraju zajedno, a godine prolaze. U današnje vrijeme braća i sestre mogu živjeti na različitim kontinentima, odvojeni svjetovima. Susretnu se godinama kasnije, a da se jedva prepoznaju. U određenom smislu, možemo reći da je nekoć postojalo prijateljstvo kojeg sada više nema, a ostala je samo biološka veza. Ako natjecateljskom duhu pridodamo svađe oko imanja i nasljedstva ili jednostavno ljubomoru, tada možete shvatiti kako ono što je nekoć bila obitelj, lako postaje gnojna rana. Ono što su nekoć bile spone ljubavi, postaju okovi mržnje.

Svoje voljene gubimo i zbog ogorčenosti. Svi želimo biti ljubljeni na jedinstven način.

Ponekad nas naša rodbina, čak i ona najbliža, ili najbolji prijatelji ne vole na poseban način kakav smo mi zamislili da nam je potreban. A zašto nam je potreban? Zato jer se sve vrti oko nas.

Nema razloga da budemo tako osobiti, na način na koji mi to zahtijevamo, ali kada ne dobijemo tu priželjkivanu, osobitu pažnju, okrećemo se i odlazimo.

Prijatelje gubimo i zato jer nas Bog poziva da radimo nešto različito od dosadašnjeg. Neki su izgubili prijatelje i obitelj jer su doživjeli vjersko obraćenje, ili, s druge strane, zato što su izgubili vjeru. Vjera povezuje ljude, ali ih također i razdvaja. Neki vjeruju da su pozvani ići putem različitim od puta kojim idu njihovi prijatelji i rodbina.

Poznajem sestru koja je napustila svoju zajednicu nakon što je u njoj provela dvadeset i pet godina, te se pridružila drugoj za koju je osjetila poziv. Bilo je to bolno iskustvo za nju, ali i za zajednicu. Kazao sam joj da razumijem kako se osjeća. I samom mi se dogodilo isto. Imam subraću koji su mi bili prijatelji polovicu života, a koji se sada osjećaju kao da sam ih napustio.

Na dan kada smo napustili svoju prvu zajednicu, pročitao sam esej kardinala Newmana nazvan Rastanak prijateljâ. Newman je napisao ovaj esej kada je napuštao Anglikansku crkvu za oproštaj od svojih najbližih prijatelja. On je pripadao znamenitoj skupini nazvanoj Oxfordski pokret. To je bio krug od dvadesetak prijatelja koji su na mnoge načine utjecali na promjene u Anglikanskoj crkvi i većini kršćanskih crkava engleskog govornog područja, uključujući i Katoličku Crkvu. Neki od njih su postali katolici, neki ne. Dr. Pusey i John Keble bili su bliski Newmanovi prijatelji koji su ostali anglikanci. Newman je bio osoba koja je voljela prijateljstva. Rekao je da smatra najvećim blagoslovom svog života upravo to što je imao dobre prijatelje. No, izgubio je svoje najbolje prijatelje. Sljedeći odlomak približava, donekle, Newmanovu bol i bol njegovih prijatelja. “Netko” se odnosi na samoga njega:

O, moja braćo, dobra i srdačna srca, ljubljeni prijatelji, ako poznajete nekoga čiji je posao bio pomoći vam djelovati, bilo pisanom, bilo usmenom riječju; ako vam je ikada rekao ono što ste znali o sebi, ili ono što niste znali; netko tko je iščitavao vaše želje ili osjećaje, i tješio vas samim time; koji vas je naučio shvatiti da postoji viši život od ovog svakidašnjeg, i vedriji svijet od ovog kojeg vidite; koji vas je hrabrio, trijeznio, otvarao put onima koji su tražili, ili umirivao zbunjene; ako vas je išta što je rekao ili učinio potaklo da se zanimate za njega te mu budete naklonjeni; sjetite se takvoga, s vremena na vrijeme, iako ga nećete čuti, i molite za njega, da u svim stvarima može prepoznati Božju volju i da je u svako vrijeme bude spreman vršiti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Benedicta J. Groeschela Izlazak iz tame. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ključne riječi:
benedict groeschel prijateljstvo

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja