Budi dio naše mreže

Može li se biti mistik u braku?

Ako ste u braku, ili kanite stupiti u brak, mistična je teologija za vas neophodna, jer predstavlja jednostavno proučavanje načina na koji ljudska ljubav postiže puninu zrelosti, dok osoba nastoji postići što je moguće veću nesebičnost.

/ dt

Ako ste se odlučili za život celibata, to znači da od onih koji žive u braku morate naučiti kako djelovati nesebično, tako što ćete nekoga drugoga stavljati ispred sebe, na prvo mjesto, sviđalo vam se to ili ne. Radi toga su prvi veliki mistici, da bi objasnili mistični put, pisali komentare o čuvenoj ljubavnoj pjesmi, Solomonovoj Pjesmi nad pjesmama, kako bi pokazali da se vrhunac svake ljudske ljubavi nalazi u dubokim duhovnim ili mističnim zarukama.

Te zaruke ne podrazumijevaju samo drugo ljudsko biće, već i Onoga u kojemu je sva ljubav započela, i u kojemu nalazi svoje konačno ostvarenje. U ranoj kršćanskoj duhovnosti nitko nije dvojio da je to namijenjeno svima te, u ovome životu, predstavlja početak onoga što će svoje dovršenje doživjeti tek u idućemu. Jednako tako, nitko nije dvojio niti da – poput svih ostalih zaruka – i ove podrazumijevaju svakodnevno blisko i uzajamno međusobno prožimanje, ljubav, što svoje najprisnije trenutke doživljava u molitvi.

Zakučasti i umni argumenti, zbog kojih su čak i neki od najuglednijih teologa dvojili je li mistični put namijenjen svima, naše bi pređe zbunili i zgrozili. To je samo još jedan dokaz kako je duhovnost koja vlada od osude kvijetizma svjetlosnim godinama daleko od duboke mistične duhovnosti koju je sâm Isus ostavio u baštinu prvoj Crkvi. Ona je bila i duboka i mistična. Sve koji su željeli slušati, pozivala je na mistične zaruke s njime, koje su imale procvjetati u ljubav koja u potpunosti zaposjeda i prožima čitavo biće, započevši u ovome životu, a doživljavajući svoj vrhunac u idućemu. (…)

Naučiti ljubiti ovdje na ovome svijetu, priprava je za konačnu ljubav na onome budućem, za kojom svi žudimo. Zato je ženidba sakrament, i zato je Isus, iznad svega i prije svega, pošao u Kanu Galilejsku, ne samo kako bi blagoslovio ljudski brak, već i kako bi pokazao na koji način ljudska ljubav može biti preobraćena kada – kao što upravo učimo – biva prožeta i oplemenjena onom božanskom.

(…)

Voda nam može utažiti žeđ, ali, kada biva uvijek iznova prožimana plodom loze, i ostavljena neka vrije, ispunjava se svojstvima i moćima koji daleko nadilaze samu vodu. Upravo se to događa kada ljudska ljubav biva prožeta božanskom ljubavlju. U Kani Galilejskoj, Krist je to pokazao svojim prvim čudom, kao znamenjem, pretvorivši vodu u vino. Tim je znamenjem jasno i glasno nagovijestio – barem onima koji su poznavali značenje znakova i simbola, na način koji je za kasnije naraštaje izgubljen – kako će u budućnosti bračna ljubav biti preobraćena njezinim prožimanjem božanskom ljubavlju. Zbog toga je taj sakrament toliko poseban. To je jedini od sedam sakramenata u kojemu su podjelitelji oni koji ga primaju, muž i žena, a ne svećenik, ili pak biskup. Drugim riječima, oni su ti koji jedno drugome prenose ljubav Božju, putem svoje uzajamne ljubavi, preko nesebičnih žrtava što ih svakoga trenutka svakoga dana čine jedno za drugo, i to do kraja života. Ta se ljubav potom doslovce prenosi na njihovu djecu, još i prije no što je ona neovisno prime izravno od Boga.

Božju sam ljubav prvi put iskustio još kao maleno dijete, preko ljubavi svojih roditelja, i to čak prije krštenja. U mome je slučaju krštenje samo potvrdilo ono što se već dogodilo te se nastavilo događati, i dalje će se nastaviti događati po međusobnoj ljubavi mojih roditelja, koja se potom prelila na mene. Davno prije no što me majka naučila moliti, kako bih, u osobnu obraćanju, neovisno primao Božju ljubav, kao i – dakako – još dugo nakon toga, njezina me ljubav i dalje nosila.

Dobro se sjećam kada sam, kao vrlo maleno dijete, bio bolestan, kako me majka uzela u naručaj i odnijela do postelje koju je dijelila s mojim ocem, da bih se, ležeći tako između njih dvoje, osjećao sigurnim, zaštićenim, i voljenim. Kada me kasnije zadesila dječja paraliza, ona je svu svoju ljubav izlila na mene te mi je naposljetku i pružila sigurnost zahvaljujući kojoj sam svoj život mogao živjeti neovisno te se čak i posvetiti kontemplativnom životu.

Bez njezine ljubavi, to za mene ne bi bilo moguće, niti bih bio u stanju proputovati kroz tamne noći duhovnoga pročišćenja, u kojima me oganj Duha Svetoga čistio. Nikada ne bih ustrajao, niti pak iskusio – pa makar i u kratkim pogledima – ljubav što nadilazi svaki razum. Radi toga je sveti Bonaventura kazao kako se kontemplacija prvo uči na majčinim grudima. Što se mene osobno tiče, zaista je i bilo tako.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Davida Torkingtona Mudrost kršćanskih mistika. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja