Ana dobiva obećanje plodnosti i putuje u hram

Joakim zbog prijezira koji doživje u hramu bijaše tako tužan i posramljen da uopće ne poruči Ani gdje se zadržao. Ali ona od drugih ljudi koji tamo bijahu nazočni dozna o uvredi koju je Joakim pretrpio i njezina žalost bijaše neopisiva. Vidjeh je često da plačući leži s licem na zemlji, jer uopće nije znala gdje je Joakim, koji ostade zasigurno pet mjeseci skriven kod svojih stada na Hermonu.

Ana je koncem toga vremena pretrpjela još više zbog nepristojnosti jedne od svojih sluškinja koja joj je često predbacivala njezinu patnju. A jednom, bijaše to na početku Blagdana sjenice, kad ta djevojka zatraži da ide van na tu proslavu, što joj Ana, oprezna zbog zavođenja svoje prijašnje sluškinje, kao budna majka kuće zabrani, ta joj sluškinja njezinu neplodnost i napuštenost od strane Joakima predbaci kao kaznu Božju za njezinu tvrdoću toliko žestoko da je više nije mogla trpjeti u svojoj kući. Pošalje je praćenu dvojicom slugu s darovima natrag njezinim roditeljima, uz objašnjenje neka uzmu svoju kćer iz njezine kuće opet onakvu kakvu joj je bijahu predali, jer ona je ne može dulje očuvati.

Ta joj sluškinja njezinu neplodnost i napuštenost od strane Joakima predbaci kao kaznu Božju za njezinu tvrdoću toliko žestoko da je više nije mogla trpjeti u svojoj kući

Kad Ana bijaše otpravila svoju sluškinju, ode tužna u svoju sobu da se pomoli. A uvečer prebaci preko glave veliku maramu i sasvim se u nju umota, te s prigušenim svjetlom pođe prema već ranije spomenutom velikom stablu u svome dvorištu, koje je tvorilo sjenicu, i zapali svjetiljku što je u nekoj vrsti kutije visila na tome drvetu, te se molila iz jednog molitvenog svitka. To stablo bijaše jako veliko, na njemu bijahu pričvršćena sjedišta i sjenice, spuštalo je svoje grane preko zida opet u zemlju, gdje su ponovno puštale korijenje, pa izbijale, te se iznova spuštahu ukorjenjujući se u zemlju, pa ponovno izbijahu, kroz što se sve stvori čitav niz sjenica. To drvo izgleda poput drveta zabranjenog voća u zemaljskom raju. Uglavnom visi po pet plodova oko vrha grane. Imaju oblik kruške, iznutra su mesnati, prošarani žilama boje krvi, a u sredini imaju šuplji prostor oko kojega su koštice u mesu. Listovi su vrlo veliki, ja mislim onakvi kakvima su se Adam i Eva pokrili u raju zemaljskom. Židovi su rabili te listove, naročito za Blagdan sjenica, kako bi okitili zidove jer su se oni, položeni poput ljusaka, veoma komotno sa svojim rubovima slagali jedan kraj drugoga.

Ana je ispod tog stabla dugo vremena vapila Bogu, ako je i zatvorio njezinu utrobu, neka ipak njezina smjernog supružnika ne drži daleko od nje. I gle, nato joj se pojavi Božji anđeo, kao da s visine stabla stupi dolje pred nju, i reče joj neka si umiri srce, Gospodin je uslišao njezinu molitvu; neka sljedećeg jutra s dvije sluškinje otputuje u hram i ponese sa sobom golube za žrtvu. I Joakimova molitva je uslišana, on ide sa svojim prinosom isto tako u hram, tamo će se s njim sresti ispod zlatnog portala. Joakimova žrtva bit će primljena, njih oboje bit će blagoslovljeni; ubrzo će spoznati ime svojega djeteta. Reče joj isto tako da je njezinom mužu prenio istu vijest, te potom iščeznu.

Ana je ispod tog stabla dugo vremena vapila Bogu, ako je i zatvorio njezinu utrobu, neka ipak njezina smjernog supružnika ne drži daleko od nje

Ana puna radosti zahvali milosrdnom Bogu. Tad se vrati u kuću i priredi sa svojim sluškinjama sve što joj je potrebno kako bi sljedećeg jutra otputovale u hram. Vidjeh zatim kako legne na spavanje, nakon što se pomoli. Njezin se ležaj sastojao od uskoga prekrivača i nabora ispod glave. Ujutro se prekrivač smatao. Ona odloži svoje gornje haljine, umota se od glave do pete u široki rubac te ravno ispružena legne na desnu stranu prema zidu svoje izbe duž kojega je stajao njezin krevet.

Nakon što je Ana kratko odspavala, vidjeh kako odozgo dolje do nje prodre svjetlosni sjaj koji se pored njezine postelje skupi u lik blistava mladića. To bijaše anđeo Gospodnji koji joj reče da će začeti sveto dijete, te pruživši ruku iznad nje, zapiše velika sjajna slova na zid. Bijaše to ime Marija. Anđeo tad ponovno nestade rasplinuvši se u svjetlost. Ana za to vrijeme bijaše kao u nutarnjem radosnom snu, uspravi se napola budna na svojem ležaju, pomoli se vrlo usrdno, te opet, a da ne bijaše jasno pri svijesti, utone u san. No, poslije ponoći probudi se radosna kao iz nekog unutarnjeg priviđenja, te tad vidje sa zaprepaštenjem i veseljem natpis na zidu. Tamo bijahu crvenkasta, zlatna, svjetlucava slova, i ne bijaše ih mnogo; a ona ih gledaše sa neopisivom radošću i skrušenošću, sve dok se ona pri svanuću ne ugasiše. Vidje to toliko jasno, i njezina radost tako naraste da je izgledala sasvim pomlađena kad ustade.

To bijaše anđeo Gospodnji koji joj reče da će začeti sveto dijete, te pruživši ruku iznad nje, zapiše velika sjajna slova na zid. Bijaše to ime Marija

U času kad anđeoska svjetlost s milošću bijaše došla na Anu, vidjeh pod njezinim srcem neki sjaj i prepoznah u njezinoj osobi odabranu majku, rasvijetljenu posudu milosti što se približuje. Ono što u njoj prepoznah mogu samo izreći riječima, da prepoznah u njoj blagoslovljenu majku kojoj je ukrašena kolijevka, namješten krevetić, otvoreno svetohranište, kako bi dostojno primila i očuvala svetinju. Vidjeh da se Ana po Božjoj milosti otvori blagoslovu. Kako čudesno ja to spoznah jest neizrecivo, jer prepoznadoh Anu kao kolijevku svog ljudskog spasa i istodobno kao otvorenu crkvenu spremnicu, pred kojom zastor bijaše povučen, i ja to spoznah i naravno, a sve te spoznaje bijahu jedno, te istodobno prirodne i svete. Ana je tad imala, kako mislim, 43 godine.

Ana sad ustade, upali svjetiljku, pomoli se pa krene sa svojim žrtvenim darovima na put u Jeruzalem. Svi njezini ukućani bijahu ujutro prožeti čudnovatim veseljem, iako je samo ona jedina znala za pojavu anđela.

(…)

Marijino rođenje

Ana bjaše već prije nekoliko dana kazala Joakimu da se približava vrijeme njezina porođaja. Ona pošalje glasnike u Siforu k svojoj mlađoj sestri Marahi, u dolinu Zabulon k udovici Enui, sestri Elizabetinoj, i u Betsaidu k svojoj nećakinju Mariji Salomi da pozovu te tri žene k njoj.

Vidjeh ih na putovanju: Ennu, udovicu, pratio je jedan sluga, druge dvije njihovi muževi, koji se međutim u blizini Nazareta vratiše natrag.

Vidjeh da Joakim dan prije Anina poroda odasla mnoge svoje sluge k stadima, a isto tako od novih Aninih sluškinja zadrži u kući samo one potrebne. I on sam iziđe do svoga najbližeg polja sa stadima. Vidjeh da je Anina prvorođena kći, Marija Elijeva, skrbila o kućanstvu. Imala je tada oko 19 godina i bila je udata za Joakimova natpastira Kleofu, s kojim je imala kćerkicu Mariju Kleofinu, koja je sad imala otprilike 4 godine.

Ana bijaše u molitvi kao u zanosu, izreče u psalmu sve Marijine prauzore. Kaza: “Klica koju Bog dade Abrahamu u meni je dovršena.”

Joakim se pomoli, pa izabere svoju najljepšu janjad, jariće i goveda te ih po pastirima posla u hram kao žrtvu zahvalnicu. Vrati se kući tek u noći.

Vidjeh da tri rođakinje dođoše uvečer u Aninu kuću. Pođoše k njoj u njezinu dnevnu sobu iza ognjišta te je zagrliše. Nakon što ih Ana izvijesti o blizini svoga porođaja, zapjeva stojeći s njima psalam: “Hvalite Gospodina Boga, On se smilovao svome narodu i otkupio Izraela, i ostvario obećanje koje je dao Adamu u raju zemaljskom da će sjeme ženino zmiji satrti glavu, itd.” Ne mogu više sve ponoviti po redu.

Ana bijaše u molitvi kao u zanosu, izreče u psalmu sve Marijine prauzore. Kaza: “Klica koju Bog dade Abrahamu u meni je dovršena.” Spomenu kako je Izak obećan Sari, te reče: “Cvat Aronova štapa u meni je dovršen.” Pritom je vidjeh kao da je prožeta svjetlom. Vidjeh odaju ispunjenu sjajem, a nad njom se pojaviše Jakovljeve ljestve. Žene bijahu sve s radošću začuđene i u zanosu, a mislim, da su i one vidjele ukazanje.

Tek nakon pozdravne molitve dadoše ženama da se malo okrijepe kruhom, voćem i vodom sa sokom. Jele su i pile stojeći, a onda legoše sve do oko ponoći da počinu od putovanja. Ana ostade budna, molila se, te u ponoć probudi žene da s njom mole. Pođoše za njom iza jedne zavjese gdje bijaše njezino mjesto za molitvu.

Plamen je svijetlio posve prema unutra, i ja sad odjednom ugledah da Ana primi blistavo dijete Mariju u svoje ruke, umota je u svoj ogrtač, privije na srce…

Ana otvori vrata malenoga zidnog ormara koji je u nekoj kutiji sadržavao jednu svetinju. S obje strane nalazila su se svjetla, ne znam da li svjetiljke. Gurnulo ih se iz nekakvog spremnika uvis i ispod postavilo male ivere kako ne bi pala. Upališe svjetla. Pojastučena klupica stajala je u podnožju takvih oltarića. U kutiji se nalazila Sarina kosa; Saru je Ana veoma štovala, Josipove kosti koje Mojsije bijaše donio sa sobom iz Egipta, nešto Tobijino (mislim relikvija odjeće), te mali bijeli svjetlucavi kruškoliki vrč iz kojega je pio Abraham za anđelova blagoslova i koji je Joakim dobio iz kovčega Saveza uz blagoslov. Sada znam da je taj blagoslov bio vino i kruh, sakramentalna hrana i okrepa.

Ana klekne ispred ormarića, sa svake strane po jedna žena, a treća iza nje. Kazivala je opet neki psalam, mislim da u njemu bijaše spomenut Mojsijev gorući grm. Sad vidjeh kako neko nadnaravno svjetlo ispuni sobu te, obavijajući se oko Ane, postade sve gušće. Žene kao omamljene padoše na lice. Svjetlo se oko Ane posve oblikuje u onakvo obličje kakvo je imao Mojsijev gorući grm na Horebu, tako da više ništa ne vidjeh od nje. Plamen je svijetlio posve prema unutra, i ja sad odjednom ugledah da Ana primi blistavo dijete Mariju u svoje ruke, umota je u svoj ogrtač, privije na srce, potom je položi golu na klupčicu ispred svetinje i još nastavi moliti. Tad začuh da dijete plače i vidjeh kako Ana izvadi povoje koje je imala ispod svoga velikoga vela kojim bijaše pokrivena. Povije dijete do ispod ruku u sivo, preko toga crveno; prsa, ruke i glava bijahu goli. Sad slika gorućega grma oko nje nestade.

Žene se uspraviše i na svoje veliko čuđenje primiše novorođeno djetešce na ruke. Zaplakaše od velike radosti. Sve otpjevaše još jednu zahvalnicu, a Ana podiže uvis svoje dijete kao da ga žrtvuje. Vidjeh pritom sobu ponovno ispunjenu sjajem i ugledah više anđela koji pjevahu glorija i aleluja. Čula sam sve riječi. Oni objaviše da dijete dvadesetog dana treba dobiti ime Marija.

Gornji tekst je izvadak iz knjige blažene Anne Katharine Emmerich “Život Blažene Djevice Marije“, u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Knjigu možete nabaviti u Knjižari sv. Antuna, Kaptol 6, u Zagrebu.