Budi dio naše mreže

Evo što je Stepinac odgovorio zaručnici Mariji

“Ja Ti, draga Marija, stavljam na srce i molim Te ovo: Ako je moguće, ne propusti ni jednoga dana, a da ne posjetiš crkvu Srca Isusova i da moliš Srce Isusovo za blagoslov našoj ženidbi, jer Ti iskreno kažem da bih ja već davno propao, u kakvim sam prilikama bio, da nisam imao Božje pomoći."

/ dt

Čim je Alojzije primio Marijino lijepo, ozbiljno i inteligentno pismo, napisao je odmah odgovor. Kontakt je uspostavljen, odvija se razgovor.

Znatiželjno je postaviti pitanje: Je li se plašio da će biti odbijen? Iz pisama to nije moguće utvrditi. Isto tako, iz njegovih redaka, nije vidljiv ni ponos što je Mariju tako brzo osvojio. A to je gotovo neizostavna značajka svakog muškarca. Ponos, što je nezadrživ osvajač! Kod njega tome nema ni traga. On, odmah će biti jasno, u svim pravcima neobično snažno obuzdava svoju osjećajnu stranu. Kao da se plaši čuvstvenog požara u kojemu često izgaraju velike vrednote. Čak je toliko suzdržljiv da to svaku ženu mora donekle zbuniti. Ženi treba dokaza, nikad joj ih dosta, a najjače svjedočanstvo ljubavi vidi u plamenu srca. Odavno vrijedi izreka: Gdje nema plamena, nema vatre! Žena to neće nikada usvojiti. I Marija je tražila plamen, jer je očito bila u punom smislu žena.

U lijevom kutu pisma kratica: H. I. i M. — Hvaljen Isus i Marija! Dakle, na prvom mjestu. Tako redovito ne pišu oficiri. A zatim običan naziv: “Draga Marija!” — kao da piše kolegici kojoj čestita imendan. Pismo izgleda kao pravni slučaj što ga treba obrazložiti po točkama. I na kraju, uputa o pravnom lijeku bez kojega nema uspjeha. Eto, baš tako! Uostalom, slušajte:
“Što se tiče mojih roditelja, ne trebaš se brinuti. U tom je pogledu moj otac velik liberalac. On je mene već više puta savjetovao i amo i tamo, ali je uvijek dodao: ‘Sine, ženi se otkuda te volja!’ Uostalom, ja sam njega kao dobrog oca, naravski, izvijestio prije svoga u životu najodlučnijeg koraka, a on se nije ni najmanje protivio.

Što spominješ glede miraza, evo što ću Ti reći: Danas se većina mladih ljudi ženi uistinu lih radi bogatstva, a možda je baš to bogatstvo i njihovo prokletstvo. Toga pak ja ne bih htio i baš zato sam se i čuvao da ne nasjednem. Što Ti dopremiš, to je Tvoja stvar. Ja Ti nikada neću riječi prigovoriti. Glavno je da Ti meni dopremiš obilje blagoslova Božjega, a toga može siromašniji više svojom pouzdanom molitvom i čvrstom vjerom nego i najveći milijunaši.

Što se tiče našega gospodarstva, ne boj se! Istina je da je veliko i razgranjeno i skoro nikada bez radnika. Glavno je da Ti razumiješ dobro baratati u vrtu i u kuhinji, jer vrt ćemo urediti velik, a s kuhanjem za težake puno je posla, ali ćeš imati i pomoći jer će se Maksimova žena i dalje brinuti za one koji obrađuju vinograde, a ti progutaju mnogo radnih sila. S onima koji će raditi na polju i livadi puno je lakše, jer su polja i livade, voćnjaci i šume zajedno, osim onih u Krašiću i oko Maksimove kuće, a za to nas neće moriti briga. Uostalom, to ćeš sve lako shvatiti kada dođeš u svoj novi dom.

Bit će nam teško jedno vrijeme, o tome nema sumnje, jer mnogo toga manjka ili nije u redu, kako bi moralo biti. Ali mi se nećemo bojati muke, jer u radu je spas. Moli i radi — tako glasi stara poslovica. I mi ćemo raditi pa ćemo napredovati.

Ja ću doći poslije 6. siječnja na zaruke, a o vjenčanju ćemo se dogovoriti. U svakom slučaju, vjenčat ćemo se što prije, jer takve su okolnosti za mene, da to obavim brzo”.

Eto, točno je odgovorio na svaku točku Marijina pisma. Mirno, jednostavno, gotovo službeno. Još jednom će izreći: Draga Marija — i to je sva nježnost što ju je uspio izraziti. Istina, i dvije riječi mogu skrivati nuklearnu snagu nježnosti i ljubavi, ali je ta snaga u njega vezana uz neku nevidljivu jezgru od koje se ne dijeli. Tu jezgru otkriva u kratkoj propovijedi koja glasi:
“Ja Ti, draga Marija, stavljam na srce i molim Te ovo: Ako je moguće, ne propusti ni jednoga dana a da ne posjetiš crkvu Srca Isusova i da moliš Srce Isusovo za blagoslov našoj ženidbi, jer Ti iskreno kažem da bih ja već davno propao, u kakvim sam prilikama bio, da nisam imao Božje pomoći. Isto nas tako preporuči svojim roditeljima i sestri Kristini u molitvu”.

I još samo jedna rečenica koju je napisao na početku pisma: “Drago mi je da si mi iskreno kazala što misliš”.

To je sve. Takav je Alojzije Stepinac u 25. godini života. Ni riječi o svojoj nutarnjoj sreći, ni trunka zanosa što je srce našlo svoju melodiju, a duša se obogatila odjekom jedne spontane i iskrene ljubavi. A sposoban je bio voljeti. Samo je volio na način mnogima nedostupan i nerazumljiv. On se odmah uključuje u vječnu dimenziju ljubavi, ide na izvor. Umjesto o svojim osjećajima, on govori o molitvi i o ljubavi Srca Isusova. Zaista, neobičan ženik! I još nešto! Nekada su ljudi o svojoj sreći manje govorili, a više je i dublje doživljavali. S riječima nam uvijek oteče velik dio sreće iz srca…

Gornji tekst je izvadak iz knjige Diana Batona MLADI STEPINAC – Pisma zaručnici. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja