Budi dio naše mreže

Je li Katolička Crkva kroz povijest uistinu podupirala tiranske vlade?

"Nisam rimokatolik i nisam napisao ovu knjigu kako bih obranio Crkvu. Napisao sam je kako bih obranio povijest.“ Tim riječima završava svoj uvod autor knjige "Lažna svjedočanstva - Raskrinkavanje stoljećâ protukatoličke povijesti". Za čitatelje Hrvatske katoličke mreže donosimo izvadak iz knjige.

/ dt

Sveta autoritarnost

Činjenica da Katolička Crkva podupire tiranske vlade smatra se općim mjestom jer je božansko pravo kraljeva odavno službeni nauk. Uistinu, trenutni članak na Wikipediji naslovljen „Odnosi između Katoličke Crkve i države“ otvoreno tvrdi da je „vjerovanje u Bogom dani autoritet kraljeva bilo središnji dio rimokatoličkih pogleda na upravljanje državom u srednjem vijeku“1. Crkva je poslije bila nesmiljeni neprijatelj svih oblika liberalnih politika, što je izazvalo mnoga strašna upozorenja vodećih američkih intelektualaca tijekom 1940-ih i 1950-ih o „katoličkoj prijetnji“ demokraciji.

  • Reinhold Niebuhr – koga se tada smatralo vodećim protestantskim govornikom – ukazao je na jaz „između pretpostavki slobodnoga društva i nepopustljive autoritarnosti katoličke vjere“2
  • John Dewey, najistaknutiji odgojitelj ovoga doba, upozorio je da je Crkva prijetnja demokraciji jer je „nazadnjačka svjetska organizacija“3
  • Sidney Hook, jedan od vodećih filozofa nacije, optuživao je katolicizam kao „najstariji i najveći totalitarni pokret u povijesti“4
  • A Talcott Parsons, veoma utjecajni sociolog s Harvarda, izrazio je zabrinutost zbog „elementa autoritarnosti u temeljnoj strukturi Katoličke Crkve koji bi mogao oslabiti vjeru pojedinca u
    sebe i vrijednost slobode“5

Danas su kritičari Crkve malko oprezniji, no vjerovanje da Crkva podržava tirane i dalje se zadržalo, podgrijavano „poviješću“ protivljenja Crkve ljevičarskim strankama i revolucionarnim režimima.

Sve su te optužbe ili jako preuveličane ili jednostavno neistinite. Članak na Wikipediji o „božanskomu pravu kraljeva“ ispravno izvještava kako je to učenje nastalo među protestantima u 17. stoljeću! A postoji i mnoštvo dokaza da su crkveni oci od ranih dana prilično pesimistički gledali na državu i njezine vladare. To zacijelo ne znači da je Crkva bila rani zagovornik demokracije, iako je poduprla republikanske oblike vladavine kada su se pojavili u mnogim srednjovjekovnim talijanskim gradovima-državama. Crkva se većinom bavila oblicima vladavine s kojima je bila suočena, iako je često djelovala kako bi ublažila i ograničila tlačenje i izrabljivanje nekih vladara. Općenito gledajući, u odnosima Crkve i države dominirali su sukobi – država se često trudila kontrolirati Crkvu, a Crkva je uvijek tražila svoju neovisnost.

No glavni temelj optužaba Crkve zbog sklonosti autoritarnim režimima jesu stalne krivotvorene tvrdnje ljevičara po kojima se Crkva uvijek suprotstavljala „oslobođenju“, čemu svjedoče i njezine reakcije na Francusku i Rusku revoluciju te na Španjolski građanski rat. Ako se pogledaju činjenice, začuđujuće je koliko se mnogo Crkva potrudila kako bi izišla ususret Francuskoj revoluciji, čak pristajući i na ukidanje desetine te otimanje crkvenog zemljišta. Radikali su ipak, djelujući po predanosti ateizmu „prosvjetiteljstva“, preuzeli upravljanje nad Francuskom revolucijom te proglasili Crkvu neprijateljicom, pokušavši je u potpunosti iskorijeniti. Zvuči li vjerojatno predložiti da je u takvim okolnostima Crkva mogla birati hoće li nastaviti podupirati Revoluciju ili ne? Na sličan način neki su kasniji ljevičarski režimi odbacili religiju te je pokušali potpuno uništiti – kao što se dogodilo u slučajevima Ruske revolucije ili Španjolskoga građanskog rata. Čini se besmislenim predlagati da protivljenje tim surovim napadima pokazuje kako je Crkva bila sklona tiranima; na isti se način može i tvrditi kako je Crkva bila neprijatelj tirana.

 

1 Za razliku od mnogih drugih članova akademske zajednice, ja poštujem Wikipediju, koristim je gotovo svakodnevno te je financijski podupirem. Njezini kritičari očito nisu svjesni mnogih strašnih pogrješaka koje se mogu pronaći u svakom izdanju Britannice.

2 Niebuhr, 1944 prema McGreevy, 1997, 98.

3 Dewey, 1949 prema McGreevy, 1997, 98.

4 Hook, 1940 prema McGreevy, 1997, 128.

5 Parsons, 1940.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Rodneya Starka Lažna svjedočanstva – Raskrinkavanje stoljećâ protukatoličke povijesti. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja