Budi dio naše mreže

Sv. Majka Terezija "Ako ima netko tko ne želi svoje dijete, molim vas, dajte ga meni"

Papa Franjo u utorak je stigao iz Sofije u Skoplje, glavni grad Sjeverne Makedonije, koju pohodi pod geslom „Ne boj se, malo stado“. Skoplje je možda najpoznatije po činjenici da je ondje rođena Majka Terezija pod imenom Agnes Gonxha Bojaxhiu, katolička redovnica albanskog podrijetla koju je upravo papa Franjo proglasio svetom 4. rujna 2016. godine. Tim povodom donosimo ulomak iz knjige Lea Maasburga, svećenika i bliskog suradnika Majke Terezije, "Majka Terezija - Osobni portret".

/ dt

Gledajući unatrag, mogu reći da je Majka Terezija govorila istinu, bilo to zgodno ili nezgodno – ali uvijek s velikom ljubavlju.

U govoru što ga je 1985. održala pred Ujedinjenim narodima, o kojemu sam već ponešto kazao, Majka Terezija je s velikom strašću apelirala za zaštitu nerođenoga života. Ovdje donosim dio iz njezina govora:

Donesimo čvrstu odluku da u svojim zemljama ne ćemo dopustiti da se ni jedno dijete osjeća neželjeno, da se osjeća nevoljeno, da bude društveni otpad.

“Djela ljubavi počinju kod kuće i djela ljubavi su djela mira. Svi mi želimo mir pa ipak, ipak se strašimo nuklearnoga oružja, plašimo se ove nove bolesti [AIDS]. No nije nas strah ubiti nedužno dijete, to maleno nerođeno dijete koje je stvoreno za istu svrhu: da ljubi Boga i da ljubi vas i mene.

Veliko je to proturječje. Osjećam da je danas pobačaj postao najveći razarač mira. Straši nas nuklearno oružje jer nas se ono osobno tiče, ali ne plašimo se, majka se ne plaši počiniti to strašno ubojstvo. Pa kada i sam Bog o tome govori, on kaže: ‘Kad bi koja majka i zaboravila svoje čedo, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao. Dragocjen si mi. Stoga te ljubim.’

Ovo su Božje riječi upućene vama, meni, onomu malenom nerođenom djetetu. I zbog toga, ako doista želimo mir, ako iskreno u srcu želimo mir, danas, donesimo čvrstu odluku da u svojim zemljama, u svojim gradovima ne ćemo dopustiti da se ni jedno dijete osjeća neželjeno, da se osjeća nevoljeno, da bude društveni otpad. I pomozimo jedni drugima da budemo čvrsti u tome. Da se taj strašni zakon o ubijanju nedužnih, o uništavanju života, uništavanju Božje nazočnosti, odstrani iz naše zemlje, iz našega naroda, iz naših obitelji.”

Možda i u svojoj obitelji imamo nekoga tko se osjeća osamljeno, koga muči neka bolest ili ga tište brige. Jesmo li uz njih?

U Washingtonu 3. veljače 1994. godine, na Nacionalnom molitvenom doručku koji su priredili oba doma američkoga parlamenta, Senat i Zastupnički dom, Majka je Terezija jednako jasno iznijela svoj stav. Donosimo opširne izvatke iz njezina govora:

“Bog je toliko ljubio svijet da je dao svojega Sina – bilo je to davanje. Bog je dao svojega Sina Djevici Mariji. I što je ona učinila s njime? Čim je Isus ušao u Marijin život, ona je smjesta požurila podijeliti tu radosnu vijest. I čim je ušla u kuću svoje rodice Elizabete, Sveto pismo nam kaže da je nerođeno dijete – dijete u utrobi Elizabete – zaigralo od radosti. Dok je još bio u Marijinoj utrobi, Isus je donio mir Ivanu Krstitelju koji je od radosti zaigrao u Elizabetinoj utrobi.

Nerođeni je bio prvi koji je navijestio Kristov dolazak.

I kao da to nije bilo dovoljno, kao da nije bilo dovoljno što će Bog Sin postati jedan od nas i donijeti mir i radost dok još bude u Marijinoj utrobi, Isus i umire na križu da nam pokaže tu veću ljubav. Umro je za tebe i za mene, i za onoga gubavca, i za onoga što umire od gladi, i za onu golu osobu što leži na ulici, ne samo u Calcutti, nego i u Africi i posvuda. Naše sestre služe tim siromasima u 105 zemalja diljem svijeta.

Isus je zahtijevao da ljubimo jedni druge onako kako on ljubi svakoga od nas… Možda imamo i u svojoj obitelji nekoga tko se osjeća osamljeno, koga muči neka bolest ili ga tište brige. Jesmo li uz njih? Jesmo li tamo da budemo s njima ili ih jednostavno predajemo na tuđu brigu? Jesmo li spremni davati do boli kako bismo bili sa svojom obitelji ili na prvo mjesto stavljamo vlastite interese?…

Čineći pobačaj, majka ne uči ljubiti, nego ubija čak i vlastito dijete da bi riješila svoje probleme. Čineći pobačaj, otac ne mora preuzeti nikakvu odgovornost za dijete kojemu je bio posrednik života.

Bila sam iznenađena kada sam na Zapadu vidjela tolike mladiće i djevojke koji se predaju drogama te sam pokušala saznati zašto. Zašto je to tako kada oni na Zapadu imaju puno više stvari od mladih na Istoku? Odgovor je bio: zato što nema nikoga u obitelji da ih dočeka. Naša djeca ovise o nama u svemu – hoćemo li im pružiti sigurnost, upoznati ih s Bogom, naučiti ih ljubiti Boga. Za sve ovo oni gledaju u nas s povjerenjem, nadom i očekivanjem, ali često su otac i majka prezauzeti. Nemaju vremena za svoju djecu. Ili možda i nisu u braku ili su odustali od braka tako da djeca odlaze na ulicu i upletu se u droge ili štošta drugo. Mi govorimo o ljubavi prema djetetu i to je ono gdje moraju početi ljubav i mir.

No osjećam da je pobačaj danas najveći razarač mira jer je to rat protiv djeteta, izravno ubijanje nedužna djeteta, ubijanje koje čini sama majka. Ako prihvatimo da majka može ubiti vlastito dijete, s kojim onda pravom možemo govoriti drugim ljudima da se međusobno ne ubijaju?

Kako uvjeriti ženu da ne učini pobačaj? Kao i uvijek, moramo je nagovarati s ljubavlju i podsjetiti se da ljubav znači biti spreman davati do boli. Isus je dao čak i svoj život da bi nas ljubio; tako i majci koja razmišlja o pobačaju treba pomoći ljubiti, odnosno davati do boli – svoje planove ili svoje slobodno vrijeme – da bi poštivala život svojega djeteta.

Otac toga djeteta, tko god bio, mora također davati do boli. Čineći pobačaj, majka ne uči ljubiti, nego ubija čak i vlastito dijete da bi riješila svoje probleme. Čineći pobačaj, otac ne mora preuzeti nikakvu odgovornost za dijete kojemu je bio posrednik života. Taj će otac vjerojatno staviti i druge žene u istu nevolju pa jedan pobačaj samo dovodi do drugih pobačaja. Svaka zemlja koja prihvaća pobačaj ne uči svoje ljude voljeti, nego koristiti se svakom vrstom nasilja kako bi došli do onoga što žele. Zbog toga je pobačaj najveći razarač ljubavi i mira.

Puno se ljudi jako brine za djecu u Indiji, za djecu u Africi, gdje ih velik broj umire, možda od neishranjenosti, gladi i tako dalje. Puno je ljudi također zabrinuto zbog nasilja u ovoj velikoj zemlji, Sjedinjenim Američkim Državama. No često se događa da ti isti ljudi uopće ne brinu o milijunima onih koje se ubija namjernom odlukom njihovih majka. To je ustvari najveći razarač mira danas – pobačaj koji toliko zasljepljuje ljude.

Misionarke ljubavi su tisućama djece diljem svijeta spasile život jer su im posredovale obitelji koje su bile spremne usvojiti ih.

Majka Terezija nije govorila takvo što kako bi osuđivala žene koje su često izložene golemu pritisku okoline. Primarna joj je nakana bila dozvati svima u pamet dostojanstvo djeteta. Svako je dijete dar, stvoreno na sliku Božju, “da ljubi i bude ljubljeno”. Potom bi ukazala na vlastiti put u borbi protiv pobačaja: “Reći ću vam nešto divno. Mi se borimo protiv pobačaja usvajanjem.”

Jednom drugom prigodom Majka Terezija je ispričala američkim političarima i poslovnim ljudima o djetetu za koje je bila našla bračni par koji ga je usvojio. Kada se ispostavilo da dijete boluje od teške bolesti, rekla je usvojiteljima: “Vratite mi bolesno dijete. Dat ću vam umjesto njega drugo zdravo dijete.”

No otac usvojitelj djeteta odgovori joj: “Majko Terezijo, da biste mi mogli oduzeti dijete, morat ćete mi prije toga oduzeti život.”

To je bolesno dijete donijelo toliko ljubavi i radosti u tu obitelj. Još je dodala: “Stoga i vama sada nudim u nazočnosti naših sestara: ako ima netko tko ne želi svoje dijete, molim vas, dajte ga meni. Ja ga želim.”

Misionarke ljubavi su tisućama djece diljem svijeta spasile život jer su im posredovale obitelji koje su bile spremne usvojiti ih.

Mi ne možemo riješiti sve probleme na svijetu, ali nemojmo nikada unijeti najgori od svih mogućih problema, a to je da uništimo ljubav.

Navest ću još jedan citat iz govora što ga je Majka Terezija održala za vrijeme Nacionalnoga molitvenog doručka: “Spremna sam prihvatiti svako dijete koje bi bilo pobačeno i dati ga bračnom paru koji će to dijete ljubiti i biti ljubljeno od toga djeteta. Samo iz našega dječjeg doma u Calcutti dosada smo spasili više od tri tisuće djece od pobačaja. Ta su djeca donijela toliko ljubavi i radosti svojim roditeljima usvojiteljima i rasla su tako puna ljubavi i radosti.”

Majka je Terezija također jasno dala do znanja kako je spremna prihvatiti svako, ama baš svako, dijete, ali ne i sve bračne parove kao moguće usvojitelje. “Znam da bračni parovi moraju planirati svoju obitelj i za to postoji prirodno planiranje obitelji. To je način da se planira obitelj, ne kontracepcija.” Objasnila je da pri umjetnoj kontracepciji muž i žena pozornost usmjeravaju svatko na sebe. U ljubavi, međutim, muž i žena pozornost usredotočuju jedno na drugo, a to je ono što se događa pri prirodnomu planiranju obitelji.

Majka je Terezija također kazala: “Mi ne možemo riješiti sve probleme na svijetu, ali nemojmo nikada unijeti najgori od svih mogućih problema, a to je da uništimo ljubav. A upravo se to događa kada govorimo ljudima da vrše kontracepciju i pobačaj.”

U ovomu povijesnom govoru za Nacionalni molitveni doručak, jedan od rijetkih koji je prethodno pozorno pripremila i napisala, Majka je Terezija fenomen pobačaja stavila u širi kontekst duhovnog siromaštva naših društava. “Pobačaj, koji najčešće uslijedi iz kontracepcije, dovodi narod do duhovnog siromaštva, a to je najgori oblik siromaštva i najteže ga je prevladati.” Na kraju je pozvala slušatelje da učine sve što je u njihovoj moći “da nijedno dijete ne bude neželjeno, neljubljeno, zanemareno ili usmrćeno i odbačeno”.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Lea Maasburga Majka Terezija – Osobni portret. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja