Budi dio naše mreže

BLEIBURG Nečovječna smaknuća

Nova knjiga dr. sc. Jurja Batelje „Žrtve obavijene šutnjom – svjedočanstva patnika s Križnog puta“ donosi svjedočanstva petnaestorice sudionika Križnoga puta koji su preživjeli bleiburšku tragediju te prenosi tegobna iskustva koja su preživjeli prikrivali pred vlastitim roditeljima, znancima, bračnim parom i vlastitom djecom jer su se bojali da će ih, ako se za njih sazna, represivni komunistički režim podvrgnuti novim mukama. Hrvatska katolička mreža donosi ekskluzivan izvadak iz tek objavljene knjige!

/ dt

Kada smo došli na predviđeno mjesto, do otvora jame ponora Jazovke, zaustavili su kolonu. Magla se počela dizati i tako smo svi gledali strahote neljudskog postupanja s nama. Meni je Bog dao tu milost da nisam bio među prvima u koloni, već na njenom začelju, u najzadnjem redu. Netko je od partizanskih vojnika, krvnika, povišenim i važnim glasom izdao zapovijed ili obavijest: ‘Sada će početi likvidacija i možete gledati kako se to radi! Kako će biti s prvima, tako će biti i s posljednjim. Nijedan neće umaći!’ To se skoro i dogodilo. Nismo drhtali od straha samo mi. Vidio sam drhtanje i nelagodu također kod pojedinih njihovih stražara koji su pazili na nas. Bio je to jezovit čin. Oko pola dva otpočelo je klanje i masovno ubijanje. Oni iz prvih redova kolone prvi su zaklani.

Naši neprijatelji nisu htjeli trošiti municiju, a željeli su izbjeći i to da se u naselju čuje pucnjava, pa su noževima klali deset po deset naših ljudi i bacali ih u jamu. Naši su vojnici morali prići ili bili prisilno dovedeni dvojica po dvojica, vezani, odvojeni po desetinama, i svaki je bio nožem zaklan u vrat. Jedan bi od partizana koljača žrtvu povukao za kosu prema naprijed, a drugi bi joj zabio nož u zatiljak. Neke su ubijali bajunetom.

Nisu odmah bili mrtvi nego su se po snijegu koprcali i mučili. Sav je snijeg bio krvav. Ja sam bio jako preplašen i stalno sam se molio Bogu da mi pomogne. Koljači su pokraj sebe imali nekoliko ljudi koji su poubijane i polumrtve skupljali i bacali u jamu, a oni bi u međuvremenu klali drugih deset. Nad strahotom prizora zgrozili su se i pojedini partizani koji su odlučili pobjeći, jer nisu imali snage vršiti pokolj. Izrešetani su, a Milan Žeželj je zaprijetio: ‘Ja ću svakoga ubiti koji pokuša bijeg!’ Bilo je strašno čuti kako bi, kad bi pri bacanju u jamu zapazili da je još neka žrtva živa,
govorili jedan drugome: ‘Nek’ se unutra koprca, imat’ će dovoljno mjesta!’

Uskoro se počela  spuštati noć. Preostalo nas je još 20 do 30 živih. Tada se iznenada, iz smjera Sošica, pojavio njihov kurir jašući na konju. Na komadiću papira donio je nekakvu poruku. Došavši blizu jame, zavikao je: ‘Prekini! Prekini! Dosta! Što je ubijeno, ubijeno je!’ Dok je on to vikao, krvnici su odlučili zaklati još četiri para i govorili da ih još mogu poklati koliko oni hoće. Kada su prestali, ostalo nas je oko dvanaest osuđenika, šest pari. Supatnik koji je sa mnom bio vezan u par, reče mi kako će nas sada za ukras i sprdnju objesiti na neki hrast. Nasreću, to se nije dogodilo.

Nas preostale od klanja svezane su vratili u selo i zatvorili u jednu bivšu gostionicu ‘Kod Radića’. Tu smo bili cijelu noć zatvoreni. Stražu pred vratima do ujutro su čuvali neprijateljski raspoloženi stražari. Pitali smo se što čekaju? I dokle? Čuli smo riječi stražara te se stisnuli u kut. Bila su tu i dvojica koljača koje sam vidio kod jame. Imali su crvene marame oko vrata, s oznakom srpa i čekića. Oko pojasa zadjenuše još svježe okrvavljene noževe, a krvlju naših ljudi bila im je natopljena odjeća i poprskane ruke. Jedan od njih nam je dobacio: ‘Hajde, vi ustaše, recite, koji je od vas ustaša!’ Rekli smo da takvih tu nema i da smo u vojsku došli pozivom.

Nisu nas dirali. Za dan-dva odredili su nas za rad u njihovoj bolnici, da njegujemo njihove ranjenike jer smo bili bolje uvježbani od njih. Kad su nam zabilježili naše osobne podatke, rekli su nam ovako: ‘Ako ikad, igdje i za sto godina budete rekli što je bilo, opet ćete otići gore i tamo ćete umirati osam dana.’

(Ulomak je dio svjedočanstva Mije Samca u knjizi dr. sc. Jurja Batelje „Žrtve obavijene šutnjom – svjedočanstva patnika s Križnog puta“. Mijo Samac jedan je od rijetkih partizanskih zarobljenika koji se živ vratio s Jazovke. U taj su ponor, kraj žumberačkog mjesta Sošice, borci, zadojeni komunističkom ideologijom, bacali zaklane i ubijene ratne stradalnike.)

 

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja