Dok svijet, mediji, trgovine, centri oko nas već govore o radosti, o ukrasima, o svjetlima, već pjevaju božićne pjesme, Crkva svoje vjerne poziva na nešto dublje i važnije: na budnost.

Evanđelje koje smo čuli izravno nas suočava s tom istinom:

Bdijte, jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi.

Današnji svijet nam želi ukrasti došašće i glavnu misao došašća, a to su budnost i iščekivanje. Upravo budnost, a ne pospanost, središnja je poruka adventa. Krist nas upozorava da živimo u vremenu u kojem se njegov dolazak može dogoditi u svakom času, i zato vjernik ne smije zaspati, usnuti i prespavati.

Pripovijedajući svojim učenicima, Isus uspoređuje njihovo vrijeme s danima Noe.

Ljudi su tada živjeli uobičajeno svoju svakodnevicu: jeli, pili, ženili se, udavali, radili, odmarali, pjevali, tugovali. Samo po sebi ništa od toga nije bilo loše. Ali zaboravili su na Boga.

Njihova duhovna pospanost dovela ih je do propasti.

Ista opasnost prijeti i nama.

Ako pogledamo svoj život i svakodnevicu koju živimo, moramo priznati: često smo duhovno pospani. Koliko puta smo nalik apostolima? Na brdu Taboru, dok se Isus preobražava i pokazuje svoju slavu, oni padaju u san. U Maslinskom vrtu, dok Isus prolazi kroz najteže trenutke svoje muke, oni opet spavaju.

Prespavali su najveće trenutke slave i muke koju njihov Učitelj doživljava u svom čovještvu.

I kad im kaže: „Bdijte i molite da ne padnete u napast“, oni ne mogu ostati budni ni jedan sat.

Nije li to i naša slika? Kad Bog daruje trenutke svoje blizine, mi ih prespavamo.

Kad Bog traži našu vjernost i molitvu, mi klonemo.

Zato nas Crkva na početku adventa i nove liturgijske godine podsjeća da došašće nije vrijeme blještavila i zabave, nego vrijeme budnosti, sabranosti i pokore. To je pokorničko vrijeme – ne u smislu žalosti, nego u smislu svjesnog odricanja i nutarnje priprave.

Advent nas uči da se post ne odnosi samo na hranu, nego i na naš san, na našu komotnost, na našu navezanost na ono prolazno. Zato postoji tradicija zornica – misa u ranu zoru, prije posla i obaveza, kad je puno lakše ostati u toplom krevetu. Ali upravo tim odricanjem pokazujemo Gospodinu: „Želim biti budan. Želim te dočekati spreman.“

Zornice su duhovna škola budnosti.

One postaju izvor milosti i blagoslova za naš život, za naše obitelji, za cijelu zajednicu. Budnost o kojoj Isus govori nije samo tjelesna, nego i duhovna. Ona znači živjeti svakodnevicu svjesno, gledati na svoje odluke u svjetlu vječnosti.

Dok drugi „jedu i piju“ kao da je to jedino važno, mi smo pozvani živjeti s pogledom uprtim prema Onome koji dolazi.

Možemo stoga zaključiti da došašće ima dvostruku dimenziju: s jedne strane, pripravljamo se za blagdan Božića, za spomen prvog Kristova dolaska u poniznosti, u Betlehemu. S druge strane, pripravljamo se i za njegov ponovni dolazak u slavi, o kojem govori evanđelje današnje nedjelje. Isus stoga nastavlja te ističe: „Jedan će se uzeti, drugi ostaviti.“

Ova rečenica nas potresa.

Ona pokazuje da Bog gleda dubinu srca, a ne samo vanjštinu.

Može dvoje raditi isti posao, biti u istom mlinu, na istom polju, a da jedno srce bude budno, a drugo uspavano. Jedan živi s pogledom na Boga, drugi samo za sebe. Jedan se spašava, drugi propušta milost.

Zato nas došašće poziva da se ne uspoređujemo s drugima, nego da sami pred Bogom provjerimo: Jesam li budan?

Živim li tako da me Krist može naći spremnog?

Braćo i sestre, neka nam početak ove crkvene godine bude novi početak i u našem životu vjere. Nemojmo se prepustiti navikama i nemaru. Zornicama, odricanjem, molitvom učimo živjeti budno, jer time pokazujemo da vjerujemo u Onoga koji dolazi.

Došašće započinje ozbiljnim pozivom: „Bdijte!“ Ali taj poziv nije prijetnja, nego dar.

Molimo Gospodina da nam daruje ustrajnost, da ne klonemo u budnosti i da nas, kad dođe, nađe spremne – s upaljenim svjetiljkama srca, u vjeri, u molitvi i u djelima ljubavi.