1. Lađa koju Krist traži

Nije slučajno da ćeš danas pred Crkvom obećati da ćeš vjerno moliti časoslov za Božji narod i za cijeli svijet. U njoj se vraćaš Gospodinu koji te pozvao. Pred njim možeš izreći i ono što ne znaš dobro objasniti drugima.

Možeš ostati u šutnji, umoran, bez velikih riječi. Važno je da mu dođeš.

Kada budeš naviještao Evanđelje, ljudi trebaju čuti riječ koju si najprije sam slušao i kojoj si dopustio da prosudi tvoj život. Tek tada ćeš je moći navijestiti uvjerenjem koje ne dolazi samo iz dobro oblikovane rečenice, nego iz susreta s Gospodinom.

Po službi će ti biti povjereno nešto sveto, a čuvat ćeš to i načinom na koji pristupaš ljudima.

Svaki čovjek kojemu se obraćaš ima svoje dostojanstvo, i kada je nestrpljiv, zbunjen ili te ne razumije. U tvojemu glasu treba prepoznati poštovanje, a u tvojoj blizini sigurnost.

Isus se poslužio Petrovom lađom kako bi govorio mnoštvu. Neka se posluži i tvojim životom. To je velika čast, ali i svakodnevni poziv da mu se iznova staviš na raspolaganje.

2. Riječ kojoj se može vjerovati

I ti ćeš u službi doživjeti prazne mreže.

Razgovarat ćeš s čovjekom kojemu želiš pomoći, a činit će se da se ništa nije promijenilo. Pripremit ćeš homiliju, a nećeš znati je li dotaknula ijedno srce. U zajednici ćeš susresti teškoće za koje si mislio da će ih biti lakše riješiti.

Tada se čovjek lako zaštiti ravnodušnošću: učini što mora, izgovori ispravne riječi, ali u sebi se zatvori i prestane se nadati plodovima.

Kristov poziv na pučinu čuva nas od takva povlačenja.

On traži da ostanemo spremni ljubiti i kada se plod ne vidi.

To nije tvrdoglavo ponavljanje istoga, nego vjernost koja pošteno preispituje vlastite postupke, prima savjet i ponizno priznaje da nešto možda treba učiniti drukčije.

Pučina na koju te Gospodin poziva nije uvijek neki izvanredan pothvat. Katkad je to isti čovjek kojemu treba ponovno prići ili obećanje koje treba održati baš onda kada ti se ne da.

Možda trebaš priznati da si pogriješio i razgovor započeti isprikom. U takvim trenutcima tvoj današnji odgovor dobiva težinu.

Služba prestaje biti samo lijepa zamisao i postaje tvoj život.

3. Pred Kristom bez skrivanja

Ređenjem ne prestaješ biti učenik. Trebat ćeš se obraćati, primati oproštenje i dopustiti da te netko pouči.

U Crkvi ćeš susretati ljude čija će te tiha vjera posramiti i obogatiti.

Među njima će biti i onih koji nikada nisu imali mogućnost mnogo učiti, ali su naučili živjeti s Bogom.

Ostani otvoren toj školi.

Starija osoba koja godinama skrbi za bolesnoga supružnika može ti pokazati što znači vjernost. Netko tko je prošao kroz veliku nevolju može te naučiti kako se sluša čovjeka koji trpi.

Njihovo iskustvo primit ćeš ako ne pomisliš da zbog svoje službe uvijek moraš imati posljednju riječ. (…)

Na tome putu i ti ćeš trebati redovitu ispovijed. Ona čuva istinu da i sam živiš od oproštenja.

Čovjek koji to zna drukčije pristupa tuđoj slabosti. Može jasno govoriti o grijehu, a ostati blizu onomu tko se s njime bori.

Ponekad ćeš trebati zamoliti za oproštenje i čovjeka kojemu si trebao pomoći.

Služba te ne štiti od odgovornosti za izgovorenu riječ.

Ako si nekoga povrijedio, priđi mu. Povjerenje se može obnoviti iskrenim priznanjem i spremnošću da popraviš što je moguće.

4. Ljudi kojima si poslan

Najprije slušaj druge: što već čine, što ih raduje i što ih opterećuje.

Prije tvojega dolaska netko je već posjećivao bolesne, pomagao obiteljima i tiho nosio teret zajednice.

Poštuj taj trud i pomozi drugima da i sami mogu darovati ono što su primili. No čuj i one koji se ne pojavljuju često i žive daleko od pogleda.

Zajednica može biti vrlo zauzeta sobom, a previdjeti čovjeka koji u njezinoj blizini živi sam.

Zato se đakonsko služenje nikada ne smije zaustaviti na crkvenim vratima.

Nosit ćeš pričest starijima i nemoćnima. Neki će od njih nakon molitve htjeti započeti razgovor. Nemoj tada gledati prema vratima želeći što prije otići.

Možda je toga dana osobi koju si posjetio najteže upravo to što nema s kime podijeliti nekoliko riječi.

Ostaneš li koliko možeš, saznat ćeš nešto o njezinu životu što ti nijedan raspored posjeta ne može reći.

Susretat ćeš mlade ljude koji se pomalo udaljuju od Crkve. Prilazit će ti nespretno, možda i oštro. Ako ih odmah prekineš, nećeš saznati što ih zapravo boli. Saslušaj ih s poštovanjem.

Tako ćeš moći navijestiti Evanđelje osobi koju si barem počeo upoznavati.

Takva blizina traži i diskreciju.

Ono što ti je čovjek povjerio ne smije postati priča koju prepričavaš drugima.

Njegova ranjivost je sveto tlo na koje si pušten s povjerenjem.(….) Čovjek ne postaje naš posjed zato što smo mu pomogli.

Njegova savjest i sloboda traže poštovanje. Možeš mu jasno posvjedočiti vjeru i pomoći mu prepoznati put prema Kristu, ali na tome će putu trebati njegov osobni odgovor.

Zato u službi treba mnogo strpljenja. Netko će se otvoriti brzo; drugi će dugo provjeravati mogu li ti vjerovati.

Ostani pouzdan. Pomoć koju daješ ne uvjetuj time hoće li čovjek prihvatiti tvoj poziv.

Kristova ljubav obvezuje te da činiš dobro i dok odgovor još čekaš. (….)

Đakon treba biti spreman povezati osobu s onima koji joj mogu pomoći. Ne možeš sve nositi sam. Ali možeš paziti da čovjek, nakon što ti je povjerio svoju nevolju, ne ostane prepušten samomu sebi. (…) Đakon ne služi zato što mu je to posao, nego zato što je pošao za Kristom.

Cijelu homiliju zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše koju je izrekao na đakonskom ređenju u subotu 24. listopada u zagrebačkoj katedrali možete pročitati na mrežnoj stranici IKA-e.