Granice kao izraz ljubavi

„Kada postanemo roditelji, vrlo brzo naučimo dvije važne izjave. Prva je ‘volim te’, a druga ‘ne’. Prvu izgovaramo s lakoćom, dok nam druga često zapne u grlu“, istaknuo je na početku emisije urednik Mirko Miloloža, otvorivši pitanje važnosti postavljanja granica u odgoju djece.

Odgovarajući na pitanje zašto djeca teško prihvaćaju riječ „ne“, gošća emisije, edukacijska rehabilitatorica Katarina Talian, objasnila je kako djeca i roditelji zabrane često doživljavaju na različite načine.

„Dijete čuje granicu, a mi presudu samima sebi“, istaknula je Talian, pojasnivši kako djeca ne iskušavaju roditeljske granice iz zloće ili namjere da izazovu sukob, nego kako bi provjerila jesu li postavljena pravila doista čvrsta i dosljedna.

Pritom je naglasila da su djeca izrazito osjetljiva na neusklađenost između izgovorenih riječi, tona glasa, pogleda i govora tijela. Upravo zato roditeljska sigurnost i dosljednost imaju važnu ulogu u postavljanju granica.

Djeci je potrebna povratna informacija.

Kada dijete prepozna da roditelj odlučno i smireno stoji iza svojega „ne“, potreba za daljnjim iskušavanjem granica postupno se smanjuje. Međutim, ako osjeti roditeljsku nesigurnost ili kolebanje, nastavlja provjeravati pravila kako bi otkrilo gdje se granica zapravo nalazi.

„Djeci je ta povratna informacija potrebna jer neprestano istražuju i ispituju stvarnost, a to uključuje i naše osobne granice i vrijednosti. Zato je potpuno normalno i nužno da za istu stvar kažemo ‘ne’ te da ga ponavljamo iznova“, objasnila je Talian.

Obitelj / Foto: Canva

Frustracijom do otpornosti

Na pitanje nije li upravo „prostor slobode“, o kojem govori logoterapija mjesto u kojem se događa odgoj, Talian je odgovorila kako je riječ o jednoj od najljepših spoznaja za roditelje.

Smatram da se odgoj ne događa u nekim velikim odlukama.

Objasnila je da između djetetova ponašanja, bilo da je riječ o izljevu ljutnje, vrisci ili priznanju neprimjerenog postupka, i roditeljske reakcije postoji kratak, ali iznimno važan trenutak u kojem roditelj može odlučiti kako će odgovoriti.

„Smatram da se odgoj ne događa u nekim velikim odlukama nego upravo u tih par sekudni između djetetovog vrsika i našeg odgovora“, naglasila je, dodavši kako roditelji i sami mogu prepoznati razliku između situacija u kojima reagiraju iz ljutnje i onih u kojima uspijevaju odgovoriti smireno.

Frustracija u malim i sigurnim dozama je trenig za život.

Govoreći o zaštiti djece od svake frustracije, Talian je istaknula kako frustracija nije nužno nešto negativno od čega dijete treba neprestano štititi. Naprotiv, kada se javlja u malim i sigurnim dozama, ona predstavlja trening za život.

Dijete koje nikada nije iskusilo da ne može odmah dobiti ono što želi, objasnila je, u odrasloj se dobi može teže nositi s odbijanjem, čekanjem, razočaranjem ili gubitkom.

Posebno je upozorila na posljedice odgoja u kojem se izbjegava svako postavljanje granica. Dijete koje nikada ne čuje „ne“ nema dovoljno prilika učiti prihvaćati ograničenja, razvijati suradnju i nositi se s neugodnim osjećajima.

Pritom je istaknula kako cilj odgoja nije isključivo postići poslušnost niti dopustiti djetetu da uvijek bude po njegovu, nego mu pomoći razviti unutarnju snagu, odgovornost i sposobnost suočavanja sa životnim izazovima.

Štiteći djecu od svake frustracije, možemo im uskratiti upravo ono što će im u životu biti najpotrebnije – otpornost.

Cijelu emisiju „Obiteljski kompas“ u kojoj je gostovala edukacijska rehabilitatorica Katarina Talian, poslušajte na digitalnoj platformi HKR+.