„Jer osamdesete su bile godine“

Kad se vratim dovoljno daleko, prije radijskih mikrofona, prije „Glasnika nade“ i svih onih godina provedenih uz kršćanski rock, pred očima mi se pojavi zagrebački Cvjetni trg.

Bile su to 80-e godine prošloga stoljeća. Ondje sam rado dolazio među mladiće i djevojke s kojima se o rocku moglo razgovarati satima. Netko je znao sve o gitaristima, drugi o pjevačima, a treći je upravo nabavio ploču koju nitko od nas još nije čuo. A ploča je u ono vrijeme bila nešto posve drugo nego danas pjesma koju za nekoliko sekundi pronađete na mobitelu.

Ploču je trebalo najprije nabaviti, ponekad dugo čekati, raspitivati se tko je ima i od koga se može posuditi ili presnimiti na kazetu.

Cvjetni trg u Zagrebu / Foto: Roberta F. / Wikimedia Commons

A onda, kad bi napokon stigla u ruke, nije se slušala usput. Slušala se od prve do posljednje pjesme, a omot smo znali proučavati gotovo jednako pozorno kao što smo slušali glazbu.

Volio sam rock glazbu, otkako znam za sebe; snažan zvuk električne gitare, bubnjeve i glasove pjevača koji nisu štedjeli ni grlo ni srce. I nisam u tome vidio ništa neobično, premda sam već tada nosio bijeli dominikanski habit i spremao se za svećeništvo.

Nekome je, razumije se, bilo neobično vidjeti dominikanca među rokerima. Meni nije.

Nisam smatrao da se čovjek mora odreći svega što voli samo zato što je krenuo redovničkim putem. Treba, naravno, znati što slušaš, što prihvaćaš i čemu dopuštaš da oblikuje tvoj život. Ali gitara je gitara. Ona sama po sebi ne zna ni za dobro ni za zlo. Važno je u čijim je rukama i što čovjek njezinim zvukom želi reći.

Tada još nisam imao nikakav plan o radijskoj emisiji. Bio sam jednostavno mladi dominikanac koji je volio rock i koji je tražio način da tu ljubav prema glazbi poveže sa životom koji je izabrao.

A onda je došao Uskrs Fest 1984. godine.

Održavao se u zagrebačkom Sigetu, u crkvi Svetoga Križa. Sjećam se da sam sjedio na prvoj stepenici, gotovo ispred samoga oltara, koji je tada služio i kao pozornica. Moj stariji dominikanski subrat Slavko Nedić nastupao je sa svojim sastavom „Karizma“. Pjevali su o uskrslome Kristu, a ja sam sjedio, slušao i upijao, i promatrao – što se sve događa.

U ušima sam još nosio zvuk gitara s ploča o kojima smo razgovarali na Cvjetnom trgu.

Znao sam kako može zvučati snažan bubanj, kako se električna gitara može razmahati i kako rockerski glas može otpjevati riječi koje čovjeka pogode ravno u srce.

I gledajući ono što se događalo preda mnom, počeo sam se pitati: Zašto i takva glazba ne bi mogla govoriti o Isusu Kristu?

Zašto bi pjesma o Bogu morala uvijek zvučati nježno i sjetno? Zašto i pjesma o Kristu, o Djevici Mariji, ne bi smjela imati onu snagu koju sam toliko volio u rocku? Zar čovjek koji sluša čvrst gitarski zvuk i snažan bubanj ne može upravo kroz takvu glazbu čuti nešto što će ga približiti Kristu?

Nisam mislio da sada treba mijenjati svu duhovnu glazbu niti da bi svi morali slušati ono što ja slušam. Htio sam samo da i za takav glazbeni izričaj bude mjesta. Ako ne u samoj crkvi, onda u dvoranama i na pozornicama gdje se okupljaju mladi koji vole takav zvuk. Jer među tim mladima bilo je mnogo onih koji su tražili Boga, borili se sa svojim pitanjima i pokušavali pronaći put kroz život.

Kad je Uskrs fest završio, ustao sam s one stepenice i vratio se u svoju samostansku sobu. Ali pitanje koje se ondje rodilo nisam mogao jednostavno ostaviti pred crkvenim vratima.

Kada sam prije 42 godine počeo pisati svoju prvu kršćansku rock-pjesmu, mnogo sam razmišljao o tome kako će ona zvučati.

Želio sam snažne gitare, bubnjeve i pjesmu koja će se moći otpjevati iz svega glasa. Sve to volim i danas. Ali godine su me naučile da nije najvažnije koliko glasno pjevamo, nego hoće li naša pjesma doprijeti do čovjeka kojemu je namijenjena.

Već sljedeće, 1985. godine, pokušao sam tu svoju zamisao ostvariti sa zagrebačkim heavy metal bendom Legija. Pokojni Davor Senčar radio je gitarske solaže, a s Enijem sam uvježbavao vokalnu liniju. Pjesmu smo prijavili za Uskrs Fest, ali žiri je nije prihvatio. Mislili su da je riječ o nekakvoj neslanoj šali.

A nama nije bilo do šale. Željeli smo upravo takvim zvukom govoriti o Kristu.

Poslije su došle godine studija u Njemačkoj, nova poznanstva i susreti s glazbenicima koji su već radili ono o čemu sam razmišljao na stepenici crkve u Sigetu. Njihove gitare nisu bile ništa tiše od onih koje sam slušao na Cvjetnom trgu, ali u njihovim pjesmama čuo sam i nešto drugo: otvoreno svjedočanstvo vjere u Isusa Krista.

I dok sam slušao te glazbenike, sve sam češće mislio na svoga brata Jadranka, s kojim sam još od djetinjstva dijelio ljubav prema glazbi.

Kad danas pokušavam pronaći gdje je zapravo počela ta naša glazba, pred očima mi nije ni pozornica ni mikrofon. Vidim Brajkoviće, našu malu kućicu u Lašvanskoj dolini i potok u kojem smo kao dječaci, bosih nogu i sa šćapovima u rukama, lovili pastrve.

U tu je kuću moj stariji brat fra Mirko donio prvu gitaru, a pokojni brat Marinko prvi gramofon. Marinko je putovao u školu u Travnik. Tata bi mu dao novac za sendvič, a on bi od toga pomalo odvajao i štedio za ploče. Tako su među naše zidove počeli stizati Sweet, T-Rex, Nazareth, Deep Purple, Uriah Heep i mnogi drugi.

Nitko od nas tada nije razmišljao o tome kamo će nas sve ta glazba odvesti.

A odvela nas je na različite strane. Mene u dominikanski red, pa na studij u Njemačku, gdje sam upoznao kršćanski rock, a Jadranka među glazbenike s kojima je nastavio svirati. Poslije smo se ponovno našli oko zajedničkih pjesama i tako su polako nastajali

Jadranko i Anto Bobaš / „Glasnici nade“ / Foto: https://pateranto.com/

To mi je ime i danas posebno drago. Jer glasnik nije čovjek koji dolazi govoriti o sebi. – Glasnik nosi vijest koja mu je povjerena. A mi smo željeli da se kroz naše pjesme, uza sve gitare i bubnjeve, čuje glas o Isusu Kristu – Njegova Radosna vijest.

I upravo mi to tijekom ovih 15 sezona najviše radovalo. Ne broj emitiranih pjesama, ne broj predstavljenih glazbenika, nego činjenica da je kroz sve te godine bilo ljudi koji su ponedjeljkom navečer odvajali svoje vrijeme kako bismo zajedno slušali glazbu i razgovarali o Kristu.

Cijelu emisiju poslušajte na platformi HKR+.