Jedna od neispričanih priča Domovinskog rata je i priča o 5. gardijskoj brigadi „Sokolovi“ na zadarskom bojištu 1993. godine. Kako su se Slavonci našli i snašli u Dalmaciji, među kamenom i kršom, pod udarima velebitske bure, zanimljivo je pitanje. Mnogi od njih već su prošli niz teških bojišta – od Vukovara preko Kupresa do Bosanske Posavine.

Među njima bio je i 24-godišnji Goran Lovrić Arčo.

Tada već prekaljeni ratnik koji je prošao i preživio najteže dijelove obrane Vukovara – Trpinjsku cestu i Sajmište, zatim pad Kupresa pa i Bosanske Posavine, a stradao je početkom travnja držeći položaje obrane Kašića u zaleđu Zadra.

Arčo je rođen u Svinjarevcima nedaleko Vukovara, selu koje se nalazi u današnjoj općini Bogdanovci. U mladosti je bio nemirnog duha, a on ga je 1990. godine nagnao da se prijavi u policiju zajedno s prijateljem iz sela Stjepanom Ivićem Pipunom koji se prisjeća početka njihova ratnog puta:

Vukovar / Foto: Pixsell

„Prijavili smo se u Zagrebu u Šimunsku sa željom da budemo hrvatski redarstvenici i da se uključimo u formiranje prvih policijskih postrojbi. Nažalost nismo prošli, ja zbog visine, a on je pao na psihotestu.

Ipak nakon što su u Borovu Selu ubijena 12 hrvatskih redarstvenika dobili smo automatske puške i vrlo brzo, u lipnju 1991., dobili smo poziv da dođemo na Opatovačku pustaru kraj Vukovara gdje se osnivala 4. bojna 3. brigade Zbora narodne garde.

Početak bitke za Vukovar Arčo je dočekao u Borovu naselju na punktu kod caffe bara Zürich. Iz pravca Borova Sela 26. kolovoza krenuo je napad u kojem su se Arčo i suborci morali povlačiti, ali ne zadugo. Ubrzo su vratili izgubljeno, a bitka se tijekom rujna ’91. rasplamsala.

Stjepan Ivić Pipun prisjeća se kako nije bilo dijela grada koji oni nisu branili:

„Mi smo bili interventni vod Ševa 3. Letali smo gdje god je trebalo – od Mitnice, preko Sajmišta do Trpinjske. Ondje smo upoznali Blagu Zadru, Marka Babića i sve ostale junake obrane tog dijela Vukovara.

Među svima nama u vodu nije bilo ratnika poput Arče, s njim se nitko nije mogao mjeriti.

U borbi je bio netko na koga si se mogao uvijek osloniti. Kod vojarne na Sajmištu jednom prilikom četnici su otvorili vatru na nas iz jednog podruma i on je bacio bombu prema njima i iz prve pogodio tu rupu gdje su bili.

Šanse da se to uspije bile su 1 %, no on je uspio!

Bio je nemiran, bio je mangup, jedini sam ja mogao u nekim stvarima vladati njime jer smo bili iz istog sela i bio sam četiri godine stariji pa me poštivao kao autoritet.“

Rat se proširio u rujnu ’91. i na sva sela u tadašnjoj vukovarskoj općini, a u tom razdoblju okupirani su i Arčini Svinjarevci. Saznao je to sasvim slučajno nakon što je s nekolicinom suboraca stigao u Petrovce kamo je od neprijatelja pobjegao dio Svinjarevčana.

To ga nije obeshrabrilo, baš naprotiv. Stjepan Ivić prisjeća se kako su Arčo, on i skupina suboraca ušli u okupirano selo:

„Kada smo saznali da je selo palo, dogovorili smo se da uđemo skupa u njega i uvjerimo se u to iz prve ruke. Tako je i bilo. Upravo kroz njegovo dvorište, Arčino, ušli smo u selo. JNA ga nije držala, povremeno bi skrenuli s komunikacije Orolik–Negoslavci u njega no nisu ondje imali položaje.

Tako smo mi ostali par dana, pokupili naše mrtve, sahranili ih i dobili zapovijed da se povučemo prema Petrovcima, a zatim smo se padom Petrovaca povukli prema Marincima.

MIG nas je raketirao ondje, bilo je puno ranjenih i Arčo ih odvozi za Vinkovce u bolnicu. Tada se razdvajamo.“

Tog dana okupirani su i Marinci te se Arčo niti bilo tko drugi više nije mogao spojiti s Vukovarom. Ratni put nastavio je na vinkovačkom bojištu.

On je spašavajući ranjenike u bitci za Marince ostao odvojen od svojih suboraca koji su se povukli u opkoljene Bogdanovce. Na vinkovačkom bojištu ostao je do kraja te 1991. godine, a 1992. godine odlazi u Rakitje gdje vukovarski veterani formiraju 204. A brigadu.

Ondje se njegov ratni put ponovno spaja sa Stjepanom Ivićem Pipunom:

„Opet smo bili zajedno i zajedno smo prošli krvave bitke.

Evo ovih dana obilježavamo bitku za Kupres gdje smo izgubili mnogo suboraca poput sina Blage Zadre – Roberta. Zatim smo išli u Bosansku Posavinu gdje nam je u bitci za Derventu poginuo naš prijatelj iz Svinjarevaca Pero Pavlović.

Teški krvavi tereni, a onda i Maslenica i Kašić gdje je Arčo ubijen.“

Nakon napadnog dijela operacije „Maslenica“ u kojem je oslobođen znatan dio zadarskog zaleđa, slijedila je obrambena faza u kojoj je aktivirana i 5. gardijska brigada „Sokolovi“ koja helikopterskim desantom stiže 11. veljače 1993. na zadarsko bojište.

Vojni mimohod s ratnim zastavama ulicama grada Zadra povodom obiljezavanja obljetnice VRO Maslenica. Foto: Pixsell/PIXSELL

Ustvari radilo se o taktičkoj grupi 5. brigade koja je pored pristožernih postrojbi imala dvije pješačke satnije – 1. satniju popunjenu sastavom 1. bojne te 2. satniju popunjenu sastavom 2. bojne.

Bilo je to ustvari vrlo malo ljudi o čemu svjedoči Nevenko Mauzer iz 1. satnije:

„Mi smo bili satnija koja bi trebala po ustrojbenoj formaciji imati stotinjak ljudi, no bilo nas je oko 25.

Jednostavno u to vrijeme nismo imali ljudi jer je postrojba bila u formiranju. Za popunu pješačke satnije za odlazak u zadarsko zaleđe javljali su se dragovoljci iz cijele bojne.

U zadarskom zaleđu te 1993. išao sam u dva navrata.

Došli smo prvi put na brzinu, na crtu koja je nama bila prilično nepoznata. Bura je strašno puhala, a dobili smo područje Kašića, zaseok Lakići.

To su hrvatske snage ranije te godine oslobodile. Imali smo smjene od četiri dana na prvoj crti, a zatim dva dana odmora u Zadru.

Nije to bilo neko aktivno bojište, pogotovo u odnosu na Vukovar koji smo bili prošli ranije.“

Drugi dolazak, koncem ožujka 1992. bio je stoga već puno lakši. Pripadnici 5. gardijske brigade stigli su na već utvrđene i dobro poznate položaje. Ipak, pada koncentracije nije smjelo biti.

Saznali su to na bolan način kada je jedan neprijateljski diverzant tijekom prijepodneva 2. travnja 1993. ubio čak trojicu „Sokolova“ – Ivana Curića, Gorana Lovrića Arču i Samira Sadikovića.

Njihova pogibija bila je šok za „Sokolove“ na zadarskom bojištu. Najbolji svjedok tog događaja, jedini koji je vidio neprijateljskog diverzanta koji ih je likvidirao, Boško Vukušić, nakon rata je preminuo.

Novsko ždrilo – Maslenički most / Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Stoga nam u rekonstrukciji pomaže Nevenko Mauzer koji ističe da priča koju će ispričati nije iz prve, već iz druge ruke:

„Goran se na jednom punktu, na jednom puškomitraljezu M53 izmjenjivao s još jednim suborcem. Od punkta do garaže gdje su bili smješteni, kada su imali predah, bilo je oko 150 metara.

Ne znajući da je kod garaže upao četnik Goran je opušteno s rukama u džepovima krenuo prema njoj nakon svoje smjene. Neposredno prije toga diverzant je ubio kod garaže Ivana Curića, a zatim nespremnog dočekao Arču koji se vraćao s punkta. Pucao je na njega i ubio ga.

Svjedok svega, Boško Vukušić, bio je u garaži i kada je čuo pucnjavu krenuo je iz garaže te je ugledao napadača. Bio je omalen rastom, imao je oko 170 centimetara i 70 kilograma, a nosio je zelenu kapu. Četnik je opalio rafal i prema Bošku no promašio ga je te je počeo bježati.

U tom bijegu, vraćajući se prema Smilčiću odakle je i došao, naletio je na punkt na kojem su bili naši suborci Samir i Mišo. Vidjevši njih bacio im je bombu koja je Mišu ranila, a Samira Sadikovića ubila.

Taj diverzant sasvim sigurno bio je domaći jer je izvrsno poznavao teren te se spretno povukao. Nije bilo govora da krenemo za njim jer nas je, kao što sam ranije istaknuo, bilo premalo za bilo kakve ozbiljnije napadajne akcije.“

Da im neće dati mira, neprijatelj je „Sokolovima“ pokazao i idućeg dana napavši položaj 5. brigade na kojem je stradao Milan Rendulić. On, Curić, Lovrić i Sadiković bila su četvorica od ukupno jedanaest poginulih pripadnika 5. gardijske brigade u zadarskom zaleđu.

„Sokolovi“ su u obrani zadarskog zaleđa branili crtu bojišta do 10. srpnja 1993. godine kada odlaze na Južno bojište.

Biografije ostalih suboraca prenosimo iz monografije 5. gardijske brigade Sokolovi:

„Satnik Samir Sadiković rođen je 8. travnja 1961. u Sarajevu u Bosni i Hercegovini, a živio je u Zagrebu. U Hrvatsku vojsku pristupio je 1. travnja 1992. godine u 204. brigadu HV-a. Kako je završio Pravni fakultet obnašao je dužnost pravnika u brigadi.

Od 1. prosinca 1992. godine zajedno s ostalim pripadnicima 204. brigade prelazi iz Raktija u Vinkovce i aktivno sudjeluje u ustrojavanju 5. gardijske brigade „Sokolovi“. Krajem mjeseca ožujka 1993. godine zamolio je zapovjednika brigade brigadira Ivana Kapulara da mu dozvoli odlazak na jedan teren kako bi se nakon toga demobilizirao iz vojske i otvorio odvjetnički ured.

27. obljetnica akcije Maslenica / Foto: Dino Stanin/PIXSELL

Nažalost, Samir nije dočekao demobilizaciju jer je poginuo na koti 212 u Kašiću. Iza sebe ostavio je suprugu Natašu i kćerku Tijanu.

Narednik Ivan Curić – Gašparević rođen je 25. lipnja 1956., u Štitaru kod Županje. U HV je pristupio 1. ožujka 1992. godine u 5. domobransku pukovniju Osijek. U 5. gardijskoj brigadi nalazio se na dužnosti poslužitelja na minobacaču 120 mm u topničkoj bitnici 1. motorizirane bojne.

Bio je oženjen sa suprugom Marijanom i imao je dvojicu sinova Đuru i Ivicu te dvije kćeri Snježanu i Slavicu.

Časnički namjesnik Milan Rendulić rođen je 4. kolovoza 1968. u Ivankovu, a živio je u Andrijaševcima.

U HV je pristupio 20. rujna 1991. godine u 109. brigadu HV-a Vinkovci u kojoj je bio do 30. studenoga 1992. godine. Nakon demobilizacije pričuvne brigade prelazi u djelatni sastav 5. gardijske brigade „Sokolovi“ od 1. prosinca 1992. godine.

Obnašao je dužnost strijelca u 3. motoriziranoj satniji 1. motorizirane bojne. Na bojište u zadarsko zaleđe odlazi u sastavu 1. taktičke skupine 5. gardijske brigade od 11. veljače 1993. do 7. ožujka 1993. godine te ponovno odlazi na isto bojište 28. ožujka 1993. godine.

Prilikom upada neprijateljske skupine 2. travnja sudjeluje u odbijanju napada na položaje obrane. Međutim, neprijatelj je tada locirao točnu poziciju borbenog položaja i u ranim jutarnjim satima 3. travnja 1993. godine ispalio je protuoklopnu vođenu raketu tipa Maljutka na njegov rov.

Iako je Maljutka promašila položaj, od krhotina projektila zadobio je smrtonosne ozljede od kojih je preminuo. U tom trenutku njegov brat Ivica se također nalazio na istom bojištu i držao je crtu kod pravoslavne crkve u Kašiću kada je čuo za njegovu pogibiju.

Milan je imao tek ređenu kćer Danijelu i suprugu Mariju, a neutješni su ostali i roditelji majka Mara i otac Ivan te brat Ivica.“

Priča o Goranu Lovriću – Arči i njegovim suborcima podsjeća da Domovinski rat nisu činile samo velike operacije i vojne karte, već prije svega ljudi – mladi, hrabri i često prerano izgubljeni.

Od Vukovara do zadarskog zaleđa, njihov put bio je ispunjen neizvjesnošću, žrtvom i nevjerojatnom snagom zajedništva.

Arčo je bio jedan od onih na koje se moglo osloniti – ratnik, prijatelj i simbol generacije koja je dala sve za slobodu.

Neka nam ovakve priče budu podsjetnik na cijenu mira koji danas živimo, ali i obveza da se imena i sudbine onih koji su ga izborili nikada ne zaborave.