Dana 4. lipnja 1992. s okupirane strane Kupe na položaje koje je držala 153. velikogorička brigada ispaljena je granata. Smrtno su stradala trojica hrvatskih vojnika – Admir Širokanović, Gordan Šnajder i Radivoje Mujić.

Povodom 30. obljetnice postrojavanja pripadnika Zbora narodne garde na stadionu u Kranjčevićevoj ulici, Dana Hrvatske vojske i Dana Hrvatske kopnene vojske, tih se dana za HKM prisjetio Mario Travnikar. Ovaj umirovljeni natporučnik je u Hrvatskoj vojsci bio punih 16 godina, a prisjećanje na te dane ispunja ga ponosom.

28. svibnja 1990. u povodi upita i protesta iz Slovenije i Hrvatske, predstavnici JNA objasnili su da oružje slovenske i hrvatske Teritorijalne obrane nije oduzeto nego samo premješteno u sigurnija skladišta. Naravno, to se pokazalo kao laž.

Film sadrži svjedočanstva ratnih strahota koje su i franjevci proživjeli zajedno sa svojim narodom. U filmu svjedoče sami franjevci koji su proživjeli rat, progon i koncentracijske logore. Ovo filmsko djelo je svjedok jednog vremena i ljudi koji su hrabro trpjeli, a mnogi i poginuli za našu slobodu.

Na današnji dan, 3. siječnja 1992. godine, odigrala se bitka za Suhovare u zadarskom zaleđu.

Dana 1. siječnja 1992. započela je nova godina. U Hrvatskoj nova godina strepnje, ali i nade. Nade u skoro primirje i međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Ipak za malobrojne civile koji su ostali u selu Lipovača nedaleko Rakovice, nakon što je okupirano godine, ta nada bila je ugašena na najokrutniji način.

Nakon što su drugom polovicom prosinca 1991. godine osvojena neprijateljska uporišta na sjevernom i istočnom dijelu pakračkog ratišta, Dereza i Bučje, hrvatske snage nastavile su oslobodilačke akcije. Sukladno zapovijedi načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske Antona Tusa 127. virovitička brigada dobila je zadatak za napad s područja Dragovića za napad prema srpskim uporištima Brusnik i Lipovac.

Saborsko, selo nedaleko Plitvičkih jezera, postalo je 1991. godine jednim od simbola otpora velikosrpskoj agresiji. Već u ljeto 1991. područje Saborskog našlo se praktički u okruženju jer je jedina komunikacija sa slobodnim dijelom Hrvatske bila meta čestih zasjeda pobunjenih Srba. Borbe za njega vodile su se točno 100 dana, a mediji su ga uspoređivali s Vukovarom i Dubrovnikom te upozoravali na njegovu tešku poziciju.

Dan 4. rujna 1991. godine bio je najteži u Domovinskom ratu za orahovački i slatinski kraj. Tog dana pobunjeni Srbi i četnici napali su i napravili pokolj u Četekovcu, Balincima i Čojlugu.

„Ova planina nosi naziv Petrova gora zbog kralja Petra Svačića koji je tu 1097. godine poginuo, a onda je za pet godina nestala i nezavisnost naše domovine te smo je čekali 888 godina sve do 1990. godine kada smo je i dočekali. Koliko je samo trebalo žrtvi da mi opet izvojevamo našu nezavisnost i slobodu. Puno je u tom razdoblju bilo križeva i mučenika za slobodu", naveo je sisački biskup Vlado Košić predvodeći misno slavlje na ostacima pavlinskog samostana na Petrovoj gori.