Možda se i ti kroz cijeli svoj život praviš važan i nedodirljiv. Sve ti smeta i nemaš opravdanja za druge. Sve voliš kontrolirati i provjeravati, ali imaš osjećaj da ćeš eksplodirati. To nije život. Moguće je da nosiš u sebi neke rane iz prošlosti, koje sada pokušavaš prekriti upravo takvim ponašanjem.

Iza ispovijedi tvrdo odlučimo da ćemo kroz taj tjedan budno bdjeti nad jednom svojom slabosti i paziti da nas ne zaskoči, a kad tamo, upravo u tom tjednu počinimo još teži prekršaj nego inače. I to onda, kad smo se najmanje nadali? Što sad? Hoćemo li pokunjiti glavu i napuniti malodušjem sebe, a cijelu kuću mrzovoljom. Izgrizati se i pasti u očaj? Tvrditi da nismo nizašto i da nikad iz nas neće biti nešto.

Vrbovčanin Vjekoslav Luburić izborio je u Budimpešti finale Prvenstva svijeta u hrvanju za mlađe seniore do 23 godine.

28. listopada navršava se godina dana od blagoslova novoizgrađenog Župnog pastoralnog centra pri Župi sv. Mihaela arkanđela u Donjem Miholjcu koji nosi ime svećenika Ivana Vajde. Rođen krajem 19. st. u Slovačkoj, studirao u Mađarskoj, za vrijeme Prvog svjetskog rata dolazi u Donji Miholjac. Drugi svjetski rat i teško vrijeme poraća, sav svećenički život, 66 godina, kao kapelan, vjeroučitelj, župnik i umirovljenik proveo je u Hrvatskoj, u jednoj župi, u Donjem Miholjcu. Kako je mogao tolike godine provesti u stranom svijetu? Ivan Vajda odgovara: "Nas su odgajali za svećenike opće Crkve. Došavši u Donji Miholjac suživio sam se sa svojim župljanima, a s druge strane naišao sam na ljubav i suradnju."

"Fotografije su 'obojene' ne – bojama; crnom i bijelom. I kao takve kao da su bezvremenske i svakome mogu pružiti iskustvo povratka u budućnost ili koračanja prema prošlosti. Likovi na fotografijama su svi, ali i nitko. Ja i ti. Ona i on. Prolaznost u jedinstvenosti i jedinstvenost u prolazu", rekao je fra Ivan Marija Lotar na otvorenju prve samostalne izložbe fra Mariusa Andreija “Jedinstvenost u prolazu – igra svjetla i sjene ulicama grada”.

Jedne večeri sjeo sam pored nje s relikvijom Padra Pija i poručio mu: “Slušaj, ako mi želiš pomoći, daj mi znak.” Potom sam kazao supruzi da mi stisne ruku, što je ona i učinila! Pozvao sam liječnika i medicinsku sestru da bi im rekao što se dogodilo, no oboje su rekli da si umišljam jer je to nemoguće. Kazali su da je klinički mrtva, ali da će za nekoliko dana stići poznati specijalist i potanko mi objasniti situaciju.

I uistinu većina nas misli da smo zaslužili to da nas odbacuju i radimo sve što možemo da pobjegnemo od takva mišljenja. Što idealnija i bolja maštanja upravljaju nama, to je snažniji osjećaj bezuspješna života. Trudimo se da nikomu ne stanemo na žulj, da ništa ne pokvarimo, da zadovoljimo svakoga pod bilo koju cijenu. Prisiljavamo se da bismo uvijek bili dobri, lijepi, ljubazni…

Legenda kaže da je sveti Ivan Kapistran na samrti obećao subraći da dokle god njegovo tijelo bude počivalo u Iloku, iz njega neće nestati franjevaca, što se pokazalo točnim i u Domovinskom ratu, kada je jedini svećenik koji je ostao na okupiranim područjima Republike Hrvatske bio upravo iločki gvardijan fra Marko Malović. Na Ivanovu grobu uskoro su se počela događati brojna čuda i ozdravljenja.

Gospićko-senjski biskup mons. Križić ovim se riječima obratio s. M. Aniti: „Draga s. Anita! Ono što ti kao stariji brat želim jest to: imaj uvijek Isusa pred očima. Ali računaj i s tim da će nekada nadoći i tame, guste magle, kada se ništa ne vidi, i to uplaši kao oblak učenike na Taboru. Nekada će i ruke klonuti kao Mojsiju. Tada svjetlo pruža samo vjera. Ta vjera daje jamstvo da je Bog tada bliže nego ikada. I tada se jasnije mogu čuti one utješne Isusove riječi: 'Ne boj se! Ja sam s tobom'. Toliki su to iskusili. Želim to iskustvo i Tebi, i sebi i svima nama.“

Neki kažu da nam čuda danas nisu potrebna. Ako se i vi pitate jesu li nam potrebna i čini li Bog čuda i u vašim životima, svakako pogledajte novi video Duhovnog kutka!