Zato, čovječe, zastani na trenutak, uroni u mir! Miruj i čekaj! Budi strpljiv! Tek kad se na moru tvoga života pojavi bonaca, kreni drugima u susret! Nemoj nikad ići drugima dok je tvoja duša nalik uzburkanom moru, jer tada će valovi tvoga života i druge nepravedno zapljusnuti, a možda čak i potopiti. Tek kad se smiriš i zavlada bonaca, onda će i drugi moći bezbrižno ploviti morem tvoga života.

Zaviri katkad, čovječe, u svoju prošlost pa ćeš shvatiti da se ne sjećaš stvari ni darova, nego riječi i trenutaka kad si bio ljubljen i čuvan.

I tebi mnogi ljudi vjeruju, a koliko si puta u sobi zaplakao pitajući se iskreno hoćeš li moći iznijeti snagu svoga obećanja. Strah te razočarati one koje voliš. Katkad je teško biti u poziciji da mnogi baš tebi vjeruju. I zato evo ti savjet: nauči ljude da svoje povjerenje stave u Boga, a ne u tebe; nauči ljude da ponajprije vjeruju u Boga, ali da bi ih to naučio, i sȃm moraš početi vjerovati Bogu.

Riječ čovjeka čini čovjekom. Nekad dođe kao melem za dušu, ali često zna biti i mač što ranjava i dušu i tijelo. Ovisno o tome u kojem je kontekstu izgovaramo, riječ može i „zagrliti“, ali i „udariti“.

Možda si i ti katkad kao Kafka gubio svoje prijatelje i olako raskidao prijateljstva te se potom nepotrebno zatvarao u sebe.

Zamislite čovjeka koji živi na moru, a nikad se ne okupa ili možda učini to samo jednom godišnje. Slično je sa čovjekom i Kristom. Krist dolazi svaki dan na oltar pod prilikama kruha i vina, a on se pričesti samo jednom godišnje! Tužno!

Zahvaljujući drugima, svi smo upoznali Krista. Pa i sȃm je sveti Pavao za Krista čuo od drugih, a pred Damaskom se uvjerio da je on zbilja Uskrsli. Čitajući Evanđelja, vidjet ćemo da je to doista lančana reakcija – jedni druge vode prema Kristu. Koga Krist dotakne, on ne može šutjeti, nego i druge želi privući Kristu. Sveti je Andrija prvi bio pozvan za Isusova učenika, a zatim on zove i svoga brata Šimuna Petra. Uvijek netko nekoga zove i svjedoči o Kristu. I ti možeš privući ljude Kristu ili još bolje rečeno – za Krista.

Svi živimo za radosne i sretne trenutke, ali u čovjekovu životu postoji i razdoblje izrazite suhoće. Zasigurno je to i najteže razdoblje za svakog čovjeka: suhoća mu uđe u srce tiho poput lopova i u cijelosti ga obuzme pa se čovjek osjeća sam i napušten.

Kad danas čujemo riječ „razvod“, odmah pomislimo na raspad nečijeg braka ili krah jedne ljubavi. Ta pomalo ružna riječ sa sobom već nosi tjeskoban prizvuk i surovo značenje. No, postoje i druge vrste razvoda. Postoje razvodi koji donose blagoslov. Pisac duhovne biografije svetoga Franje Asiškoga, Ignacio Larranga, pomno opisuje razvod ovog velikog sveca. Pitate se od koga se točno sveti Franjo razveo?! A pravo pitanje zapravo glasi: od čega se ovaj svetac „razveo“?

Mnogi ljudi danas (ne)rado ostavljaju svoje domove, sele se; neki putuju turistički, a drugi pak napuštaju vlastiti zavičaj u potrazi za boljim životom. Migracije su postale čovjekova svakodnevica. No, zar svi u suštini nismo migranti? Zar svi ne tražimo ugodnije i ljepše mjesto za život? Uostalom, gdje je, čovječe, tvoj zavičaj? Gdje je tvoj dom? Gdje se zbilja osjećaš kao kod kuće? Mnogi se nikako ne mogu smiriti živeći dugoročno na jednom mjestu.