Budi dio naše mreže

Toliko puta najozbiljnije se odlučimo promijeniti i ne griješiti, a već izlaskom iz ispovjedaonice pokleknemo...

Iza ispovijedi tvrdo odlučimo da ćemo kroz taj tjedan budno bdjeti nad jednom svojom slabosti i paziti da nas ne zaskoči, a kad tamo, upravo u tom tjednu počinimo još teži prekršaj nego inače. I to onda, kad smo se najmanje nadali? Što sad? Hoćemo li pokunjiti glavu i napuniti malodušjem sebe, a cijelu kuću mrzovoljom. Izgrizati se i pasti u očaj? Tvrditi da nismo nizašto i da nikad iz nas neće biti nešto.

/ dt

Naše pogreške

Naš je duhovni život kadgod vrlo isprekidana crta: crta sa cik-cak linijama. Skače i pada kao ona na barometričkim tablicama. Što ćemo, ljudi smo! Ujutro stvorimo najozbiljniju odluku da ćemo se u nekoj stvari kroz dan hrabro držati, a mnogo puta jedva se okrenemo već je tu, ne prva pobjeda – već prvi poraz.

Ne utvarajmo si da je u ovakvim reakcijama, bučnim povicima i jaucima, u suzama i žalosnom licu uvijek samo čisto i iskreno kajanje. I bol što smo Boga uvrijedili. I žalost što smo možda bližnjega sablaznili.

Ili, iza ispovijedi tvrdo odlučimo da ćemo kroz taj tjedan budno bdjeti nad jednom svojom slabosti i paziti da nas ne zaskoči, a kad tamo, upravo u tom tjednu počinimo još teži prekršaj nego inače. I to onda, kad smo se najmanje nadali? Što sad? Hoćemo li pokunjiti glavu i napuniti malodušjem sebe, a cijelu kuću mrzovoljom. Izgrizati se i pasti u očaj? Tvrditi da nismo nizašto i da nikad iz nas neće biti nešto.

Ne! To sve nema smisla. I nikako ne popravlja stvar. Naprotiv iz manjeg zla stvara veće. Truje dušu do korijena, zamračuje razboritost, oslabljuje vezu s Bogom. A konačno, ako ovakvo svoje reagiranje na naše pogreške i ispade analiziramo, naći ćemo u takvim reakcijama i opet sebe. Ne utvarajmo si da je u ovakvim reakcijama, bučnim povicima i jaucima, u suzama i žalosnom licu uvijek samo čisto i iskreno kajanje. I bol što smo Boga uvrijedili. I žalost što smo možda bližnjega sablaznili. I teškoća što smo svoju dušu malo bar zaprljali.

Takve reakcije dokazuju da nismo ponizni. Da još uvijek previše držimo do sebe, do svojih odluka, do svojih nastojanja, do svoga rada, a nismo se još pred Bogom ponizno ispružili i nestali u svojoj nemoći i bijedi.

Ne, tu u ovakvim reakcijama ima mnogo ljudskoga i sebičnoga. Ne čudite se – i sebičnoga! Takve reakcije dokazuju da je u nas još mnogo malodušnosti. Da zaboravljamo, kako ništa ne možemo. Nismo kadri za jednu se vlas obogatiti, a kamoli u svojoj duši nešto napraviti bez Božje milosti.

A takve reakcije dokazuju da nismo ponizni. Da još uvijek previše držimo do sebe, do svojih odluka, do svojih nastojanja, do svoga rada, a nismo se još pred Bogom ponizno ispružili i nestali u svojoj nemoći i bijedi. Nestali kao sasvim nevrijedni i beskorisni sluge.

A ima u takvim našim reakcijama i pogođene taštine. I ojađene osjetljivosti. I povrijeđene oholosti. Jer kad bismo od svega toga bili slobodni, onda bismo nakon našega propusta, pogreške ili ispada ponizno kleknuli pred Božje noge, priznali svoj grijeh i svoju nemoć, svoju bijedu i svoju ništetnost, molili ga da nam oprosti, da nas digne, da on sve poravna u našoj duši  i u dušama oko nas, da on pokrije naše slabosti, da on izbriše tragove naših krivica i da nas dobro prihvati za ruku, jer bez nje ne možemo ništa.

Kad bismo od svega toga bili slobodni, onda bismo nakon našega propusta, pogreške ili ispada ponizno kleknuli pred Božje noge, priznali svoj grijeh i svoju nemoć, svoju bijedu i svoju ništetnost, molili ga da nam oprosti, da nas digne, da on sve poravna u našoj duši  i u dušama oko nas, da on pokrije naše slabosti, da on izbriše tragove naših krivica i da nas dobro prihvati za ruku, jer bez nje ne možemo ništa.

Tad bi nova radost ušla u našu dušu, i novi još slađi mir. I otvorile bi nam se oči za mnoge stvari, koje su nam bile sakrite. I pao bi zastor sa mnogih tajna, u koje nismo smjeli gledati. A dobri Otac smiješio bi nam se još nježnije i toplije. A naš pad, naš posrtaj, naša pogreška, naš ispad, dobio bi sasvim drugo lice. To i ne bi više bio pad, ni posrtaj, ni pogreška, ni ispad, već dobitak, bogati poklon iz dobre Očeve ruke koja sve pretvara u dobro, koja iz kamenja pravi hljebove, a grijeh preobrazuje u dobitak.

Ali treba biti malen, ponizan i jednostavan da se to shvati, da se to razumije i da se to provodi. Malen, ponizan i jednostavan… To neka nas sutra Marija nauči. Biti ponizan, jednostavan, malen. Takvi sve osvajaju, sve posjeduju.

7. XII. 1944

Gornji tekst je izvadak iz knjige službenice Božje Marice Stanković Potpišimo Gospodinu praznu mjenicu. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Ključne riječi:
marica stanković oholost poniznost

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja