Fenomen zavisti stalno se spominje u Svetomu pismu, od Knjige Postanka do Otkrivenja. Ona je prouzročila neizrecivu štetu u raju, a kasnije Kajinu i Abelu. Zavist je bila očita u domu Abrahamovu, u kušnji Izraelaca u vrijeme Mojsija, a kralja Salomona uništila je. I David, Izaija i Jeremija patili su zbog zavisti. U Davidovu slučaju njegova vlastita zavist često je bila za osudu; u slučaju prorokâ radilo se o zavisti drugih. Naš je Gospodin bio meta ubojite zavisti. Još i danas sveci i proroci osjećaju žalac zavisti, a to će stanje trajati sve do kraja svijeta.

Mnogi dobri ljudi skloni su čuvati od zaborava sve uvrjede iz prošlosti, kao što su drevni Egipćani čuvali bočice sa suzama kako bi ih one podsjećale na žalosti iz prošlosti. Spojite to pamćenje nepravda sa zavišću pa ćete zacijelo dobiti nesnošljivost.

Kada smo oboreni i shrvani životom, ostavljeni od prijatelja, izdani od onih za koje smo vjerovali da su nam oslonac, klonuli od vlastite ludosti, ili ako smo blizu smrti, tada možemo uzeti Križ i mahati njime pred boli, tugom i smrti.

U Ivanovom Evanđelju nailazimo na najžalosnije Spasiteljeve riječi, izrečene za vrijeme Posljednje večere: “Evo dolazi čas i već je došao: raspršit ćete se svaki na svoju stranu i mene ostaviti sama” (Iv 16,32). Isus govori svojim učenicima i predviđa da će ga, unatoč uvjeravanjima u vjernost, svi napustiti. Zašto je Isus Krist iskusio izdaju svojih prijatelja? Kako su ga mogli iznevjeriti? Zašto su to učinili onome koji im je bio tako dobar?