U svijetu zla i razaranja ljepota se pojavljuje kao temeljna stvarnost svijeta koja je nerazoriva i opire se svakoj ružnoći. Ona je sjaj bitka, ona je svjetlo neugasivo, ona je odsjaj samoga Stvoritelja, zapisao je Tomislav Ivančić u knjizi "Svestrana izranjenost čovjeka".

Povrijeđeni pojedinci su u opasnosti da se osvećuju, da iz mržnje i ranjenosti sami žele uspostaviti pravdu. Zbog toga oni, zapravo, čine novu nepravdu, jer na jednu nepravdu natovare novu. Osveti nije do toga da se zločinac popravi, nego da se i njemu nanese bol ili da ga se uništi.

Nitko te ne traži, nitko te ne treba, nikome nisi vrijedan – to je osjećaj pakla. Može se dogoditi da za ljude nisi vrijedan, da te nisu otkrili, ili da nikoga nemaš kome bi bio vrijedan. Možda si se povlačio sam u svoju osamu pa te ljudi nisu upoznali, otkrili. Možda si odviše šutljiv, možda se nikomu ne otkrivaš, ne govoriš o sebi. Kako da se spasiš od svoje osame?

Najteže boli lažna grižnja savjesti. Najviše boli pomisao da drugi o nama misle nešto negativno i zlo. Kako to izliječiti?

Možda si u kolicima, u krevetu, na drhtavim nogama. Možda se vrtiš u nesnosnim bolima. Ne možeš ni misliti ni moliti, možeš jedino vapiti za pomoć. Samo se na trenutak trgni iz samosažaljenja. Pogledaj prema nebu: TI SI TU, BOŽE!

Kad god nismo u Božjem planu, mi se tada brinemo za svijet, počinjemo tragično gledati pojedine ljude i situacije koji su se udaljili od Boga, počinjemo gledati samo mrak. Sve zavisi od toga kamo smo okrenuti.

Treba „oprostiti Bogu“, ne u smislu da On griješi, nego da smo mi često kivni na njega što nas je takve stvorio, što nam dopušta kušnje i tako ne prihvaćamo sebe i njegovu volju.

Dok je u Božjim rukama, ljudi mu ne mogu ništa. Strah od ljudi stvara nemoć da im čovjek oprosti i da ih ljubi. A upravo neopraštanje unosi traume i bolesti. Isus je pobijedio svijet. I zato pokušaji da se osiguramo od ljudi mržnjom, bijegom, zaključavanjem, ogovaranjem, šutnjom, zakonom stvaraju nove sukobe i bojazni.

Čini nam se da smo prepušteni igri slijepih sila u svijetu. Patnja je trenutak u kojem toga postajemo svjesni. Trpljenje je stoga križanje na kojem se naša vjera mora opredijeliti: ili priznati da samo Bog vodi naš život ili povjerovati da on gubi kontrolu nad nama i da stoga trebamo uzeti sudbinu u vlastite ruke. O tome kako smo krenuli na tom križanju ovisi uspješnost i neuspjeh života.