Budi dio naše mreže

Zašto se neprestano trudimo zadovoljiti svakoga pod bilo koju cijenu?

I uistinu većina nas misli da smo zaslužili to da nas odbacuju i radimo sve što možemo da pobjegnemo od takva mišljenja. Što idealnija i bolja maštanja upravljaju nama, to je snažniji osjećaj bezuspješna života. Trudimo se da nikomu ne stanemo na žulj, da ništa ne pokvarimo, da zadovoljimo svakoga pod bilo koju cijenu. Prisiljavamo se da bismo uvijek bili dobri, lijepi, ljubazni…

/ dt

Djetinjstvo i mladost mnogih ljudi jest oluja, potres, jak ciklon agresivnosti, raspadnuta obitelj, osjećaj odbačenosti i bezobzirnosti, pustolovina, mora, sablasno sjećanje, tama… Možda su se morali skrivati po špiljama, bježati u drugu sobu, zaključati se u toalet, zatvarati se u sebe same, živjeti kod bake tjednima zbog straha pred povratkom kući, bježati od kuće u tamnoj zimskoj noći, griješiti da bi izbacili iz sebe strah i gnjev, ulaziti u špilju ovisnosti bježeći od munja koje sijevaše iz usta oca, majke, obitelji, okoline – ali uvijek u tome svemu bijaše špilja i u njoj bijaše glas Boga Oca, bijaše u njoj blag dodir njegovih dlanova punih ljubavi i topline, koji nas držahu na površini.

Mi se često ponašamo upravo na takav način – kad nam što ne uspijeva, stavljamo prepreke sami sebi u ispunjavanju toga životnog zadatka na način da sami sebe okrivljujemo što nam ne uspijeva ispunjavanje tog zadatka.

Život je ispunjen ranama, a Bog je kolekcionar, koji je u stanju od naših rana napraviti neprocjenjivu kolekciju dragocjenosti. Mislim da ne bismo trebali govoriti koliko imamo godina, već koliko smo rana pretrpjeli, jer to bi nas puno bolje opisivalo negoli broj naših godina. Sam život nas je učio da se prilagodimo na njegovu najgoru stranu, jer da bismo preživjeli, morali smo bježati u laži, obmane, šutnju, grijeh, bijes sakriven u srcu, u neuredan oblik seksualnosti – sve se to u nama nalazi.

Život nas je natjerao da živimo na takav način da se živjeti ne može. Bili smo primoravani očekivati od sebe puno i zbog tog smo naučili tražiti previše od sebe, tj. biti prema samima sebi nemilosrdni. Uzmimo, naprimjer jednog biciklista. Htio je čovjek naučiti voziti bicikl. Sjeo je i počeo voziti i nakon dva-tri prijeđena metra pao je s bicikla – jer još nije znao kako voziti bicikl, a kako voziti bicikl ne može se naučiti iz knjiga. Treba pokušavati. On je pao i prvo što je napravio kad je ustao sa zemlje, bilo je proklinjanje vlastitih nogu, poslije čega je uzeo štap i izudarao njime svoje zglobove. I počeo je vikati na svoje bijedne noge: „Morate mi biti poslušne! Ne razumijem zbog čega ne znate voziti bicikl!“ Poslije toga sjeo je ponovo na bicikl, siguran u to da će moći voziti bicikl, jer su noge već dobile valjanu opomenu. Ali bijaše još gore nego prvi put, ponovno je pao s bicikla. Uzeo je još deblji štap i izudarao se po nogama do krvi te mu bijahu krvave sve do koljena. Strašno se izranjavao taj čovjek. I sjede i po treći put na bicikl, ali jedva što sjedne, odmah pade s njega. Tada uze debelu dasku i polomi njome svoje noge i bijaše gnjevan na sebe i imaše prema sebi zamjerke i ne mogaše oprostiti sebi da mu život ne uspijeva onako kako je to zamislio. Mi se često ponašamo upravo na takav način – kad nam što ne uspijeva, stavljamo prepreke sami sebi u ispunjavanju toga životnog zadatka na način da sami sebe okrivljujemo što nam ne uspijeva ispunjavanje tog zadatka.

Trudimo se da nikomu ne stanemo na žulj, da ništa ne pokvarimo, da zadovoljimo svakoga pod bilo koju cijenu.

Neki su ljudi već povjerovali u to da su uistinu nepotrebni na ovom svijetu. Bog govori: „Prestani vjerovati u takve stvari! Ja te volim, ja sam te stvorio, ja sam te spasio! Jesi li svjestan toga da si za mene važan?! Da si za mene kao blago vrijedan?!“ Što većina ljudi misli o svojem životu? Da je on nešto beznadno, bezvrijedno, besmisleno i bezuspješno. I uistinu većina nas misli da smo zaslužili to da nas odbacuju i radimo sve što možemo da pobjegnemo od takva mišljenja. Što idealnija i bolja maštanja upravljaju nama, to je snažniji osjećaj bezuspješna života. Trudimo se da nikomu ne stanemo na žulj, da ništa ne pokvarimo, da zadovoljimo svakoga pod bilo koju cijenu. Prisiljavamo se da bismo uvijek bili dobri, lijepi, ljubazni…

I na kraju radiš sebi nažao, kada govoriš sebi: „Ne smijem biti onakav kakav sam sada!“ – jer misliš da si samo rezervna guma u automobilu. Ali promisli, što bi vozač napravio bez rezervne gume? Ona daje sigurnost. I ako te je tko stavio u prtljažnik svojeg života, čekaj, jer i njemu može puknuti guma i tad će posegnuti po rezervnu gumu u prtljažniku. Nisi nepotreban na svijetu. Nisi nepotreban. Možda još samo nisi otkrio u sebi to što je Bog u tebi posadio.

Ne možeš živjeti bez vjere u sebe, pokori se milosrđu Božjemu i povjeruj da te Bog nije zaboravio. Isus danas želi da u toj mračnoj sablasti prepoznaš njega samoga. Da prepoznaš u cijeloj toj oluji, koja uništava tvoja mišljenja o tebi samome, blage dlanove Božje ljubavi i brige.

On želi da u tom kaosu mišljenja o samom sebi, koje kriješ u špilji svojeg srca, u tamama svoje duše, čuješ riječ Božju: „Pomagao sam ti da se prisjetiš što uistinu misliš o sebi. Učinio sam to da bi ti napokon uspio čuti što ja mislim o tebi, a ne zbog toga da bih te ranio ili te ismijavao. I želim da u to vjeruješ više nego u ikakve druge riječi koje ti govore. Prije svega, moje dijete, prisjeti se da si za mene vrijedan toliko koliko je za tebe platio moj Sin!“

Isus danas želi da u toj mračnoj sablasti prepoznaš njega samoga. Da prepoznaš u cijeloj toj oluji, koja uništava tvoja mišljenja o tebi samome, blage dlanove Božje ljubavi i brige.

Koliko je Isus platio za tebe? Trideset srebrnjaka? Milijun dolara? Milijardu eura? Koliko je platio za tebe Isus? Platio je cijelim sobom. Ne može se skupiti tolik novac. Cijelu povijest svi ljudi zajedno nisu u stanju skupiti tolik iznos da bi otkupili otkupljenje od Isusa. Nemoguće je to izvesti! A on je to napravio za tebe i ti si njegovo blago! Kada ti Bog gleda u oči, onda ti govori: „Moje zlato!“ Znamo tu pripovijest koju je zapisao Matej u svojem evanđelju, koja nam govori o čovjeku koji je prodao sve što je imao da bi mogao kupiti jedan biser zakopan u blatu:

Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu. (Mt 13, 44)

Iskopao je to blago skriveno u kovčegu, kao u lijesu, otvorio ga, očistio i rekao: „Moje zlato!“ (…)

Gornji tekst je izvadak iz knjige Augustyna Pelanowskog Od Duha do uha. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Knjigu možete nabaviti ovdje.

Ključne riječi:
augustyn pelanowski voljeti sebe

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja