Željko je do 30. godine živio kao kontradiktorni ateist: ateist koji je mrzio Boga.

Njegova mladost obilježena je smrću roditelja i brata. Po zanimanju je bio uspješni kemičar, a iznutra rastrgan prazninom koja je pokušavao ispunjavati ovisnostima. Na seminaru Tomislava Ivančića pronašao je put do molitve, oprosta i Boga.

Bolno odrastanje

„Odrastao sam u obitelji u kojoj su roditelji molili, ali u vremenu komunizmu nisu išli u crkvu. Primio sam sakramente, ali jedio čega se sjećam od potvrde je da sam dobio ručni sat na poklon.

Bio sam vrlo uspješan u kemiji, išao sam na natjecanja, moj otac je odlučio poslati me u Kemijsku tehničku školu u Zagreb. Kao i svaki tinejdžer, htio sam veću slobodu, osloboditi se utjecaja svoje majke koja se uvijek brinula što će mi se dogoditi.

U devetom mjesecu sam stigao u Zagreb, sretan što sam se ,oslobodio’ svoje majke, a dva mjeseca kasnije ona je umrla.

Imao sam 14 godina. Nakon smrti moje majke povukao sam se u samoću, potpuno se odvojio od svih. Samo jedan prijatelj se nije dao odvojiti od mene.

Dvije godine kasnije sam počeo pušiti da bih imao razloga da budem s ljudima. Nisam više znao komunicirati.

Kad sam imao 17 godina moj otac je umro i opet sam se počeo povlačiti. Počeo sam piti do te mjere da sam uvijek imao bocu ruma u džepu, tako da je uvijek bilo alkohola u mojoj krvi. Pušio sam do 3 kutije dnevno. Bio sam ovisan o pornografiji.

To sve svakako dovodi do toga da se prezireš, nije važno jesi li si ateist.

Nije važno misliš li da je to grijeh, nitko ne može živjeti tako, a se da se ne prezire.

Foto: Canva

Uspon u karijeri

U međuvremenu sam bio uspješan u svom poslu. Počeo sam raditi vrlo zanimljiv posao u privatnoj firmi u Švicarskoj. Radio sam u Kini, to me je još držalo, ali kad sam imao 25 godina moj brat je umro.

Smrt oca  me ranije već potpuno uništila. Nakon smrti majke, on mi je postao puno bliži, i kao otac i kao prijatelj.

Kad je brat umro više ništa nisam osjećao, mislio sam da me više ništa ne može uništiti.

Ali onda, par godina nakon što je on umro, moja nećakinja je dobila shizofreniju, to me uništilo. Posjećivao sam je svaki dan, bila je u Zagrebu u bolnici i svaka posjeta me uništavala, iscijedila svu snagu koju sam imao.

Nikad nisam znao što očekivati kad dođem u bolnicu i uvijek je bilo neugodno iznenađenje.

Bio sam 12 godina s jednom djevojkom, ubrzo nakon što je moja nećakinja ušla u bolnicu mi smo prekinuli jer je moja djevojka smatrala da sam previše vremena ,trošio’ na nju.

Posijano sjeme

U međuvremenu sam radio u švicarskoj firmi.

Moj šef je bio kršćanin i nije mogao podnositi da je u njegovoj ekipi netko tko tvrdi da je ateist pa me na jednoj poslovnoj večeri dva sata gnjavio da me Bog voli.

Dobio je samo cinizam od mene. Rekao sam: Ako je ljubav to da mi je majka umrla, da mi je otac umro, da mi je brat umro, da mi je nećakinja bolesna, onda reci tom Bogu da me prestane voljeti.

On se nije predao nego je počeo govoriti o molitvi, na što sam ja isto odgovorio cinično, ali se sjećam njegovog odgovora. On je rekao:

Ti si kemičar. Kemičar prvo napravi pokus pa onda napravi zaključak. Zašto onda ne napraviš pokus sa molitvom?

Možda zvuči logično, ali meni nije bilo, rekao sam: To je preglup pokus da bih to probao. Nisam imao ni najmanje namjere probati moliti.

Sjeme/ Foto: Unsplash

Životni križevi

Ubrzo nakon toga moja nećakinja je pokušala samoubojstvo. Preživjela je i ja sam uvidio da joj liječnici ne mogu pomoći. Što god radili, samo je gore.

Da zdravog čovjeka staviš u tu bolnicu bi poludio, ne znam kako netko može ozdraviti tamo. Tako da sam na kraju odlučio u očaju otići u crkvu i moliti nekoga da ide razgovarati s njom da je uvjeri da ne odbaci svoj život.

Nisam očekivao od Crkve kao institucije ništa, samo da joj netko može pomoći, naći način da je uvjeri da život ima smisla.

Da se ne ubije.

Ateist to ne može. I ja sam bi u napasti da učinim samoubojstvo u to vrijeme. Razmišljao sam kako to učiniti da nitko ne shvati da je bilo samoubojstvo.

Otišao sam u crkvu i svi su rekli: Ti moraš početi moliti za nju.

Često sam se sjećao onoga što je rekao moj šef, on je posadio sjeme.

Foto: Canva

Pouka o oprostu

Krenuo sam na seminar Tomislava Ivančića koji su mi predložili jedni prijatelji, zato da naučim moliti.

Taj dan kad sam ušao u crkvu Ivančić je govorio: Da bi molio, najvažniji uvjet je oprostiti. Sebi, drugima i Bogu.

To mi je bilo zanimljivo, rekao je „oprostiti Bogu“.

Mislio sam: Znači da Bog može učiniti nešto loše! E onda je Ivančić „pokvario“ i rekao, kao da je čuo što mislim:

To ne znači da je Bogu učinio nešto loše nego da Ga mi vidimo kao lošeg.

Onda je dodao da od 8 milijardi ljudi na planetu, postoji 8 milijardi ljudi koji ne mogu oprostiti. Samo Bog ima tu snagu da oprašta. Samo Bog to može, zato svatko treba moliti Boga da mu pomogne da može oprostiti.

Ivančić je predvodio molitvu, a ja nisam mislio da je moguće oprostiti Srbima, ni uz Božju pomoć.

Onda nisam mogao ni pomisliti, gledajući strahote rata, da Bog ima moć da to učini. Nisam znao ni što sebi trebam oprostiti. Ja sam živio vrlo loše, ali nisam vidio grijeh u svom životu, živio sam kao svi ostali ateisti.

Prezirao sam se, a nisam ni znao da se prezirem.

Mislio sam da se ne može živjeti drugačije nego sam ja živio. A oprostiti Bogu smrt moje majke i oca i sve te rane, sve te boli… nisam mislio da je to moguće.

Suze milosti

Tu noć sam, bez ikakve vjere, samo učinio ono što mi je Ivančić rekao.

Ja sam slijedio Ivančićeva uputstva i molio Boga da mi pomogne oprostiti i tu noć sam u krevetu plakao, suze su išle, a ja nisam imao pojma zašto.

Nisam imao nekakvu veliku objavu ni ikakvu jasnoću što Bog radi, ali nešto se počelo mijenjati.

mons. Tomislav Ivančić / Foto: Zajednica Molitva i Riječ

Oprostiti sebi

Znak da sam ja sebi oprostio je da su moje ovisnosti prestale. Naravno, ne bez ikakve borbe.

Prestao sam pušiti jer je unutarnja praznina koju sam pokušavao napuniti alkoholom, cigaretama, pornografijom, Bog je ispunio svojoj ljubavlju.

Više nije bilo unutarnje potrebe, samo izvanjska navika, pitao sam se što sad raditi s rukama, što raditi u određeno vrijeme.

Meni je to pomoglo u ovoj službi kao svećenik, vidio sam puno ljudi da idu na ispovijed, ispovjede se i ne pomaže. Zašto – jer oni nisu sebi oprostili.

Puno puta sam rekao: Moli Boga da ti pomogne da sebi oprostiš jer Bog je oprostio grijehe. Ako mi sebi ne oprostimo, čuvamo ih i dalje.

Oprostiti drugima

Znak da sam oprostio ostalima, pogotovo u slučaju sa Srbima je:

Nekoliko godina poslije sam bio kad sam bio u sjemeništu sam bio poslan u misiju u Srbiju na dvije godine. Da Bog nije promijenio moje srce, to ne bi bilo moguće.

Kad sam išao u Srbiju bio sam u krizi u sjemeništu i tamo u Srbiji sam ponovo našao radost. Često govorim:

Kad ti Bog pomogne da možeš voljeti nekoga koga ljudski ne bi mogao voljeti, onda osjećaš da ljubav Božja prolazi kroz tebe.

Nije da sam ja svojom snagom volio te ljude nego ljubav Božja je prolazila kroz mene.

„Oprostiti Bogu“

A znak da sam oprostio Bogu je da sada više ne mogu prestati pričati o njegovoj ljubavi.

Ima dana kad mi se ne sviđa kako me voli, kad kažem da me voli kao zubar, ali uvijek sam uvjeren da je sve što Bog radi iz ljubavi, čak i kad su situacije bolne, kad me plaši, kad je crnilo preda mnom, ali ne mogu sumnjati u Božju ljubav jer je moje tako iskustvo toliko konkretno.

Ne mogu sumnjati u Božju ljubav, mogu bježati od nje, ali ne sumnjati.