„Svećenici menadžeri“

„Duhovno očinstvo koje svećenik ima kao nezasluženi dar je znak Božjeg očinstva.

Došlo je do krize Boga zato što je malo zdravih, normalnih autoriteta u Crkvi, društvu, obitelji.

Nedostaje očeva, da bi ljudi mogli spoznati Boga Oca“.

Uskrs u zagrebačkoj katedrali / Foto: TUZN

„Moje iskustvo je da većina vjernika nema pristup Bogu Ocu, boje se Boga Oca, jer su nas tako odgajali, govoreći: ‘Bog će te kazniti’. Odgajali su nas preko straha u odnosu s Bogom Ocem“, upozorio je fra Serđo Ćavar, rekavši da svećenik nije otac u prirodnom smislu, nego je otac svima.

Očinstvo je stav srca. Imamo li srca jedni za druge, za ljude koji su nam povjereni, u njihovim pitanjima, nevoljama? 

Mi ih rađamo za novi život u Kristu, kako je Pavao rekao u svojim poslanicama. Zato naš život ide prema razdavanju života“, istaknuo je Ćavar.

„Mnogi autori navode da se rasipa svećenička uloga, a jača funkcionalni pogled na svećenika; kao da su svećenici postali vršitelji neke sociološke uloge, osobito u zapadnoj Europi.

Puno je organizacije, postajemo djelatnici religijskog servisa, menadžeri, ali u tome nam prijeti da zaboravimo bitno, na otajstvo.

Djelovanje se gurnulo u prvi plan, a zapostavilo se biti.

Znamo se natjecati u pastoralnom aktivizmu, tko ima više programa, tko više gradi. Kao da svećeništvo zadnjih šezdeset godina slijedi logiku socijalnih prihvaćenosti, društvenih povlastica ili čak političke moći.

Kađenje / Foto: Depositphotos

Za takvog svećenika se kaže da je poduzetan, snalažljiv.

Sve više se govori o svećenicima menadžerima, da trebaju ostvariti neki projekt, upravljati materijalnim dobrima“, rekao je Ćavar, u tom kontekstu govoreći o svećeniku kao humanitarnom radniku, vrsnom organizatoru.

Pritom je istaknuo poruku pape Benedikta XVI.:

Ne menadžment, nego svetost je potrebna Crkvi, kako bi odgovorila potrebama čovjeka.

„Ako se služba u Crkvi živi isključivo kao socijalna uloga, ona s vremenom postaje sterilna, besplodna, egocentrična, lišena kršćanskog identiteta.

Opasnost za svećenika nije nedostatak moći i znanja, nego nedostatak unutarnje dosljednosti, podijeljenosti između onoga što svećenik propovijeda i živi“, upozorio je Ćavar, upitavši kako sâmi svećenici vrednuju svoje svećeništvo.

Svećeničko ređenje u Mostaru / Foto: CNK

Naveo je primjer „svećenika graditelja“, koji može pomisliti da njegovo svećeništvo „baš puno ne vrijedi“, ako nije podignuo zvonik ili dvoranu.

U odnosu na nekad, u suvremenosti je izgubljen neupitni autoritet svećenika, rekao je Ćavar, dodavši da ljudi zaziru od „klerikalne moći“ i uopće od autoriteta.

„Od 20. stoljeća je kriza autoriteta jer su toliki zloupotrijebili svoj autoritet, pa i u Crkvi“, rekao je predavač.

Ključna je svijest o vlastitom muškom identitetu

„Papa Franjo govori o tri zla koja hrane jedan drugoga kod svećeničkog života:

Kriza identiteta: tko smo, što smo? 
Opadanje gorljivosti: kakva je moja gorljivost za to što radim te naglašeni individualizam.
Imamo li vremena za zajedništvo, dijeljenje, za razgovor jedni s drugima i s vjernicima“.

Upozorio je na važnost govora o afektivnosti svećenika, odgoju za emocije i načinu komuniciranja. „Nije problem u dogmama, Katekizmu ni u kolegijima koje položimo, nego u našoj ljudskosti. Mislim da je glavni svećenički izazov naša ljudskost, potreba zrelosti u tom području.

Kakvi smo u svojoj ljudskosti?

Afektivno zrela osoba ne boji se svojih raspoloženja i emocija, nego ih u sebi registrira i izražava na primjeren način. 

Sveta misa / Foto: Fran Ušurić, Fran Sočo

Hrabro se suočava s problemima. Afektivno zrela osoba ima ravnotežu između hladnoće i glave i topline i srca“, poručio je Ćavar, upozorivši da se nedostaci u afektivnom dijelu mogu nadomjestiti s nečim lošim, poročnim.

Svećenika treba krasiti pozitivna i čvrsta svijest o vlastitom muškom identitetu i sposobnost uspostave zrelih odnosa s drugim osobama i skupinama. 

O tome govori Kongregacija za katolički odgoj u smjernicama za psihološke odlike kleričkih kandidata“, rekao je Ćavar, poručivši da dobri odnosi s Bogom i bližnjima izvlače osobu iz egzistencijalnih teškoća.

„Izdržati napetosti u sebi je znak zrelosti. Napetost osobu vodi i k razvoju. Kad se traži dublje predanje u službi, kao da se nekad preplašimo, neki napuste službu, mijenjaju biskupiju“, upozorio je Ćavar.

Jedno uho za Gospodina, drugo za čovjeka

Rekao je da je svećenicima potrebna i emocionalna strana života i dobar sugovornik.

Svećenik puno sluša druge o njihovim problemima, u ispovjedi, a i svećenik treba imati osobu s kojom bi podijelio svoje duhovne borbe. 

50. godišnjica posvete Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu / Foto: Josip Vuković

Osim kad se ispovijeda, poželjno je podijeliti teškoće s kolegom, razviti odnos povjerenja između svećenika, da mogu jedni drugima pričati o svojim teškoćama.

Rekao je da dosljedan svećenik priznaje svoje strahove nekoj osobi. Nekad svećenik odabire posao i službu za koje zna da ih može obavljati dobro i lako, pa se ne daje potpuno i ne približava svom rastu.

„Zato su naši životi relativno sigurni, udobni, ali duhovno mrtvi. Nedostaje im živosti, dubine, inspirativne snage.

Zato su važni odnosi, jer odnosi stvaraju najveće radosti.

Koliko se istinski susrećem s drugima? Tko s nekim može korisno provesti vrijeme, zaštićen je od pada“, poručio je Ćavar, dodavši kako stručnjaci kažu da su mnoge bolesti povezane s odnosima.

Svećeničko ređenje / Foto: CNK

„Komunikacija s drugima stvara signale u našem mozgu. Negativna, agresivna komunikacija čini nas siromašnijima i utječe  na mozak i stanice.

Važno je govoriti o našim odnosima i o komunikaciji s Bogom. Komunikacija s Bogom hrani i našu komunikaciju međusobno, s ljudima i susretima.

Milost je kadra učiniti nevjerojatne stvari u naravi, ali narav bez milosti ostaje grijehom ranjena narav“, poručio je Ćavar.

Upozorio je da ako svećenik udalji Boga iz svoga života, „igra socijalnu ulogu pred samim sobom, pred očekivanjima društva, župe, biskupa i vjernika.

Ako maknemo Boga, rad svećenika postaje filantropizam, gluma, a naš caritas ateistički humanizam.

Bog od nas traži da nam jedno uho bude na njegovom, Božjem srcu, a drugo uho na srcu naroda kojem služimo.

To je njegova slika svećeništva – poput ljubljenog učenika čuti Gospodina, čuti svijet.

Prezbitersko ređenje u bazilici sv. Petra / Foto: Vatican Media

Jedno uho sluša Gospodina, drugo uho sluša čovjeka koji je došao s problemom. Za duhovnika se kaže da je Božji razvođač, Bog – osoba“, poručio je Ćavar.

Celibat – dijeljenje života

Rekao je da je celibat srce duhovnog očinstva, a ostvaruje se u dragovoljnom predanju Bogu i služenju ljudima.

Celibat je plodnost. Svećenik mora sebe negdje investirati, dati. Inače postajemo prazni. 

Po celibatu ostvarujemo ono što sakramentalno i objektivno predstavlja služba svećenika. Celibat je dijeljenje života. 

Plodan celibat vodi svećeničkoj, pastoralnoj djelotvornosti“, poručio je Ćavar, rekavši da nema rasta gdje se ne investira. I motivi za zvanje se moraju pročišćavati, jačati, preoblikovati i na njima treba raditi.

Svećeničko ređenje u Zagrebačkoj nadbiskupiji / Foto: TUZG

„Nesretni život započne neprimjetno i ne izgleda dramatično. To je mlakost, a mlakost je tiho gašenje.

Nije upadljiv pad, nego polagano udaljavanje. Nije otvoreno odbacivanje, nego postupno slabljenje ljubavi.

Gospodin ne kori zbog slabosti, nego zbog ravnodušnosti“.

Upozorio je na sklonost da svećenik pita što mu se sviđa, a ne što je važno za njegov razvoj, svećeništvo, pri čemu zaboravlja što je bitno.

Svećenik / Foto: Depositphotos

„Za pronalaženje životnog smisla treba zaboraviti na sebe, uzdići se iznad sebičnosti i usmjeriti na nešto ili nekoga iznad sebe.

U samotranscendenciji čovjek zaboravlja sebe. Sveci su nadišli sebe. Pozvani smo na svetost.

Bitno poslanje svećenika je da se usmjeri iznad sebe, na susret s drugim čovjekom“, potaknuo je Ćavar, rekavši da je povratak duhovnom očinstvu ljekovit u identitetu svećenika.

„Svećenik koji iz života vjernika ne crpi nadahnuće za svoj život, pastoral, osobnu molitvu, ohladi ljude za sebe i Boga. Trebamo približavati ljude Bogu.

Prijateljevanje s Bogom i braćom ljudima je poziv svećenika.

Najvažniji smo kao posrednici Božjeg milosrđa, da i mi imamo iskustvo predati Bogu svoje rane i slabosti, umjesto da ih skrivamo i njima se opravdavamo“, potaknuo je Ćavar.

Fra Josip Serđo Ćavar / Foto: Zadarska nadbiskupija

Papa Benedikt XVI. poticao je na traženje susreta s ljudima. „U srcu Crkve i u Kristovom srcu ima mjesta za svakoga. Ljudi to mogu otkriti po našem posvećivanju njima. Uložiti sav život u spasenje povjerenih duša, preuzeti odgovornost za drugoga.

Ići ususret drugima, više nego čekati da oni dođu nama. Biti Crkva koja izlazi, po tome se svećeništvo može obnoviti.

Biti Božja prisutnost u svijetu je izvor svećeničke radosti koju ne može pomutiti napast, grijeh ili trend ovoga svijeta“, poručio je Ćavar.

Iz predavanja dr. sc. fra Josipa Serđe Ćavara „Slika muškarca i oca u svećeničkom pozivu“ na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu, 15. travnja, u dvorani Sjemeništa „Zmajević“ u Zadru.