U vremenu kada su putovanja često stvar brzine i komfora, još uvijek postoje i ona drugačija, tiha, spora i duboko osobna. Upravo takvo hodočašće nedavno je završio hodočasnik Kristo Matić.

Zajedno s još nekoliko hodočasnika prehodao je više od 1200 kilometara – od Hrvatske, preko Bosne i Hercegovine i Crne Gore, sve do svetišta Majke Božje Letničke u Letnici na Kosovu, mjesta iz kojeg je njegova obitelj prije nekoliko desetljeća bila prisiljena izbjeći.

⇒ ČETVORICA HODOČASNIKA Nakon Janjeva slijedi završna etapa hodočašća prema Majci Božjoj Letničkoj

Dijana Kopjar Mucak i Kristo Matić / Foto: HKM

Dolazak pred kip Majke Božje Letničke opisuje kao trenutak snažnih emocija koje je teško pretočiti u riječi, posebno jer je završnica hodočašća bila obilježena dubokim obiteljskim iskustvom.

Teško je to opisati… Prevladavale su emocije. Posebno kad sam vidio svoga tatu kako plače. Zadnjih 12 kilometara s nama je bilo više od sto hodočasnika iz Vitine do Letnice.

Krenuli smo u koloni, križ na čelu i svi su ga nosili po nekoliko minuta. Ja sam završni dio završio s križem jer sam s križem i započeo hodočašće iz Đulovca.“

Brdo ukazanja u Međugorju / Foto: Kristo Matić

Iako je Letnicu posjećivao i ranije, ističe kako je pješačko hodočašće donijelo potpuno novo iskustvo dolaska. Put otvara prostor iščekivanju i postupnom susretu sa svetištem za razliku od brzog dolaska automobilom.

Drugačije je sve to… Crkva se polako pojavljuje iza šume, kao da se skriva i onda te zagrli. Kad ideš autom, to prođe u par sekundi. Ovdje znaš da imaš još sat vremena i to iščekivanje je nešto posebno.

Kroz više od tisuću kilometara, kaže, njegova se vjera mijenjala i produbljivala. Vrijeme odvojeno od svakodnevice donijelo je više molitve i unutarnjeg mira.

Danas živimo tako da nemamo vremena za molitvu, mnogi su zanemarili i crkvu i vjeru. Ostaviti obitelj i posao na 40 dana nije lako, ali vjera je kroz to postala puno čvršća, osnažena i ojačana.

Odluka o polasku nije bila nagla – nosio ju je u sebi godinama, sve dok se nije dogodio trenutak u kojem je jednostavno znao da treba krenuti.

Hodočašće Majci Božjoj Letničkoj / Foto: Kristo Matić

„Želio sam to prije deset godina. Prošle godine se ekipa organizirala, ja sam se vratio iz Švicarske i pokrenuo posao, ali činilo se da nema vremena.

Ali jedne večeri oko 11 osjetio sam nemir. Rekao sam prijateljima da sutra idem pješice s njima. Kad sam došao kući, mama je zaplakala, zagrlila me i rekla:

‘Sine, za Bogom – sretan ti put.’“

Inspiraciju je pronašao i u drugima, posebno u Vinku Darojkoviću, koji je vlastitim primjerom pokazao da je ovakav pothvat moguć.

„On je probio led. Ima 80 godina i sam je iz Brckovljana stigao u Letnicu za 24 dana. Imao je zavjet i on se na tom putu ostvario.“

Kristo Matić / Foto: HKM

Put, međutim, nije bio bez izazova. Jedan od najtežih trenutaka dogodio se na izlazu iz Hrvatske, kod Dubrovnika, gdje su se suočili s ozbiljnom opasnošću.

Na nekih pet kilometara vidjeli smo najmanje 400 zmija – riđovki koje su jako opasne. Bile su na pola metra od nas, a cesta uska, automobili brzo prolaze.

Nismo mogli ni na cestu ni s nje. Počeli smo moliti krunicu i nakon toga smo vidjeli još samo nekoliko – i to je bilo to.

Na hodočašću su mu se pridružili Nikola Đurin i Ivan Marković, dok se kod Tomislavgrada priključio i 68-godišnji Antun Jozić, čovjek koji je unatoč teškim zdravstvenim izazovima izdržao cijeli put.

„Imao je dva moždana i srčani udar, bio dva mjeseca prikovan za krevet, ali se vratio u život i bez problema izdržao sve.“

Logistika puta iz godine u godinu postajala je lakša zahvaljujući iskustvu i kontaktima koje su stekli, ali i dobroti ljudi koje su susretali.

Kristo Matić i biskup Glasnović / Foto: Kristo Matić

Prošle godine smo bili nespremni, ali sada sam znao gdje smo imali problema.

U 32 dana (29 dana hoda i tri dana odmora) puta ove godine platili smo samo tri noći smještaja.

Upravo su susreti s ljudima, kaže, ostavili poseban trag. „Stvorila su se velika prijateljstva s ljudima koje prije nisam poznavao. Obitelji Tomić i Markotić iz Brišnika, obitelj Cvitić iz Jajca – to su susreti koji ostaju za cijeli život.“

Put su, uz sve fizičke i duhovne izazove, obilježili i susreti s crkvenim pastirima koji su hodočasnicima pružili dodatnu snagu i ohrabrenje.

„U Baru smo susreli nadbiskupa Rroka Gjonlleshaja. Zna za naše mjesto, kaže da je tamo bio svećenik, da je posjećivao crkvu u Letnici, možda je ondje i misu služio. To mi je bilo iznimno, iznimno drago.“

Na grobu blaženika / Foto: Kristo Matić

Na tom putu susreli su i dubrovačkog biskupa Roka Glasnovića. „Primio nas je u svoj ured, pripremili su nam večeru, blagoslovio nas je i podružili smo se s njim dva-tri sata. Bilo je to baš ugodno druženje.“

Hodočašće je bilo i duboko molitveno, s konkretnim nakanama koje su nosili kroz svaki dan puta.

„Najviše smo molili za obitelji koje ne mogu imati djecu, za bolesne, za mlade da stupaju u brak, za svećenike da ustraju u vjeri.

Tijekom hodočašća, ističe, nisu izostala ni snažna svjedočanstva. Upravo su ta iskustva, kaže, dodatno produbila smisao svega što su prolazili.

Javio mi se i don Matej Palić iz Janjeva, rekao je da ima jednu bolesnu osobu. Ta osoba za koju sam hodao bila mi je nepoznata. Liječnici su već digli ruke i pripremali je za sprovod.

Kad smo zadnji dan stigli, pred više od sto ljudi don Matej je javno posvjedočio da je ta osoba ozdravila – i da se i sami doktori čude.

Dodaje kako to nije bilo jedino takvo iskustvo na ovom putu.

Jedna žena iz Letnice imala je zloćudni rak dojke. Njezina sestra mi je dala nalaz koji je to potvrđivao. Ponio sam taj nalaz da ga ostavim Majci Božjoj Letničkoj u Letnici. Nakon tri-četiri dana javljeno nam je da je rak nestao.

Onima koji razmišljaju o sličnom putu poručuje jednostavno – „samo kreni, Bog ima plan.“

Kristo Matić / Foto: HKM

„Prošle godine nisam krenuo dok nisam imao novac. Krenuo, nisam potrošio ni jedan cent. Danas kažem, kad bi mi netko rekao: ‘Idi 20 kilometara, tamo te čeka 1000 eura’, dobro bih razmislio bih li to mogao.

A ovdje sam svjedok da je Bog s tobom i da te On vodi. Nisam osjetio umor, nijedan žulj nisam dobio u 1200 kilometara.“

I dok jedno hodočašće završava, već se rađaju planovi za nova. „Postoji želja za Svetom zemljom, ali već ove godine idemo na novo hodočašće – oko 300 kilometara, Vukovar – Podmilačja. Nas 16 kreće na taj put.“