Današnja nedjelja završetak je korizmenih dana i početak Velikog tjedna. Evanđeosko izvješće o muci i smrti Isusovoj koju smo danas slušali uvod je u ono što ćemo sljedećih dana doživljavati. Cilj svih vjerničkih susreta, a osobito euharistijskih, nije samo slušanje i obavješćivanje o onome što se dogodilo ili što će se zbivati, nego doživljaj svega onoga što se zbiva. Tako i današnja Nedjelja Muke Gospodnje predstavlja opetovani početak dubljeg doživljavanja otajstva naše vjere i najdubljih istina koje smo mi kršćani pozvani živjeti. Doživljaj muke i smrti Isusa Krista kršćanima je temelj, stepenica, za nastavak dalje putem prema uskrsnuću.

Izvještaj o Muci našeg Gospodina Isusa Krista potresno je svjedočanstvo, upućeno i zapisano kao poruka generacijama vjernika koji se nalaze na svom životnom putu. Isusova Muka poruka je vjernicima koji promišljaju o smislu i razlozima svojih patnji i muka, svojih križeva i svoga života. Skloni smo često težiti da s Isusom patimo i s Isusom trpimo, pa čak i da suznih u očiju doživljavamo sve ono kroz što je on prošao na svom putu do Golgote. Ipak, evanđeoska poruka drastičnog i zastrašujućeg opisa Kristove muke nije i preporuka da i mi isto tako trebamo proći i isto tako učiniti. Krv bičevanja, modrice udaraca, sramota osude, mučnina razapinjanja i smrti na križu nisu važni kao opis Isusove muke, već su izražaj iskustva i doživljaja sveopće borbe u kojoj svojom žrtvom na križu Krist pobjeđuje. Samo vjerovanje u činjenice Isusove muke i samo suživljavanje s njegovim patnjama tijekom ovih dana, pa i inače, neće naš duh i tijelo dovesti do uskrsne preobrazbe radi koje se sve to odigralo. Ako u ove dane budemo promatrali Muku kao težak i krvavi kraj Kristova života, moguće je da promašimo glavnu poruku i ne izvučemo za sebe bitno značenje i svrhu njegova stradanja.

Niz događanja koja se pred nas danas stavljaju, i koja nam se još jednom nude u danima Velikog tjedna, opisuju proces kroz koji prolazi svaki čovjek koji svjesno i namjerno ide putem života prema slavi uskrsnuća. Na tom se putu zajedno s nama nalazi cijelo čovječanstvo, sva stvorenja i sam Bog. Taj put vodi prema pobjedi nad zlom. Zbog toga se danas, na Cvjetnicu, ne sjećamo samo povijesnih događaja iz života Isusa Krista, nego se pred nas još jednom stavlja čitav proces što vodi do uskrsne preobrazbe našeg bića i cijeloga našeg svijeta. Nije nam cilj udaljiti se od njega i samo promatrati njegovu muku, sažalijevati ga i plakati zbog njegove smrtne borbe. Nećemo mnogo postići ako mu kao Šimun Cirenac pomognemo nositi njegov križ, niti će nama biti od koristi ako drugima pripomognemo u nošenju njihovih patnji. Svrha je našeg slavlja Isusove Muke, prije nego se takav ili sličan proces uistinu počne događati u našem životu, da ju još jednom čvrsto odlučimo proći zajedno s Kristom. Pred nas se stavlja odluka hoditi putem života poput Krista. Stavlja nam se na izbor doživjeti i proživjeti svoje trenutke slave i svoje trenutke poniženja, nositi svoj križ. Samo gledati i promatrati, suživljavati se i supatiti, istovjetno je stavu promatrača koji zajedno sa svjetinom viče: „Hosana!“ a kasnije galami: „Raspni ga!“ Jednako je plakanju s jeruzalemskim ženama koje sažalijevaju Krista, a ne oplakuju sebe i svoju djecu.

Budemo li, kao vjernici, tek promatrači, možda čak i psihološki uživljeni i osjećajno pogođeni događajima Isusove Muke, još uvijek nam se ništa neće dogoditi. Ostat ćemo oni stari, obučeni u starog čovjeka; držeći se svoga čovještva i svoje blizine s Bogom, nećemo kao Krist oplijeniti sami sebe i postati njemu slični. Naprotiv, bit ćemo sličniji svjetini koja je promatrala i naslađivala se njegovim mukama. Sva muka koju eventualno i osjetimo u supatnji s Isusom bit će samo dio „naslade“ i rasterećenja od svakodnevice koju živimo. Bit ćemo promatrači pred čijim se očima dogodilo nešto novo i uzbudljivo. Unatoč tome što smo vidjeli i što se pred našim očima odvijao događaj spasenja, upravo to spasenje neće se dogoditi nama. Samim promatranjem i razmišljanjem o Kristovoj Muci mi u nju nismo uključeni. Ona se možda događa pred nama, za nas, ali ne nama.

Jedini put koji vodi prema spasenju jest uzeti svoj križ i, kao i što je to činio Krist, ponijeti ga za spasenje svoje i spasenje svijeta. Kristova spasenjska poruka upravo je u tome što nam je pokazao da se tako može uspjeti i da se to može učiniti, bez obzira koliko bilo teško i mučno.

Danas nam se još jednom pruža mogućnost odluke da učinimo kraj promatračkom načinu vjerničkog života. Prestanimo biti vjernici pred čijim se očima događa spasenje, a da mi u njemu sudjelujemo tek suosjećanjem i pokojom suzom. Uzmimo svatko svoj križ i kao Krist pobijedimo. Proživimo vlastitu muku i smrt, počnimo živjeti na spasenje svijeta kroz sve dane koji su pred nama.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. dr. Đurice Pardona prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.