Mali put – uska staza

Treća od pet sestara obitelji Martin, Leonija, imala je težak životni put, često u sjeni svojih sestara. Ipak, razumjela je i svojim životom utjelovila duhovnost malog puta više od sestara karmelićanki koje su živjele s Malom Terezijom.

Leonijin put nije bio nimalo lagan, ni u jednoj etapi života te ni u jednom aspektu: slabog zdravlja, siromašnijih sposobnosti, obdarena velikom osjetljivošću, ranjena životnim gubitcima, nakon mnogih neuspjeha uspjela je nadići svoju ranjenu narav te Božjom milošću, ljubavlju i strpljenjem drugih, postati učiteljica malog puta.

Ova mudrost stečena je kroz trpljenje, borbom protiv ograničenja, kroz neuspjehe, s manama, kroz koja nije prošla sama, nego s Bogom.

Drugačije među sestrama

Rođena je 3. lipnja 1863. u Alenconu, kao treće dijete Ljudevita i Zelije Martin. Kao dijete bila je krhkog zdravlja, teško se razvijala i bila je vrlo osjetljive naravi. Tijekom jednog razdoblja obiteljska sluškinja ju je emotivno i fizički zlostavljala. Kada je majka to otkrila nastojala je Leoniju okružiti ljubavlju i razumijevanjem.

Njezina majka povjerila ju je na odgoj svojoj sestri, koja je bila redovnica Reda Pohoda Marijina.

Ona je znala kako doprijeti do Leonije te spojiti odlučnost i blagost, u duhu sv. Franje Saleškog, što je imalo dugotrajan učinak na Leoniju.

Ubrzo s susreće s novim teškoćama.

Mlađa sestra Helena umire u dobi od četiri godine, a zatim umire još dvoje djece. Zbog toga je Leonija ostala bez prijateljice po godinama među sestrama.

Rano je ostala bez majke, brinula se za oca zajedno s Celinom tijekom njegove bolesti. Tijekom cijelog života pokazivala je znakove melankolije i mnogo je trpjela.

sv. Zelija i Ljudevit Martin / Foto: Karmel.hr

Napokon redovnica

Tri puta pokušala je biti redovnicom: prvi put kod klarisa, dva puta kod redovnica Pohoda Marijina u Caenu.

Prije svoje smrti 1897. Mala Terezija je prorokovala da će Leonija ipak uspjeti te da će uzeti njezino ime i ime sv. Franje Saleškog. Tako je i bilo.

Četvrti pokušaj bio je uspješan, kada je imala već 36 godina.

Pri redovničkom oblačenju 30. lipnja 1899. uzima ime Franciska Terezija. Sljedeće godine, 2. srpnja polaže redovničke zavjete.

Više od 40 godina živjela je kao redovnica Pohoda Marijina, ponizno, skrovito i nezamijećeno. Umrla je 16. lipnja 1941., a nakon njezine smrti stigli su brojni hodočasnici te jedno znakovito pismo iz Sjedinjenih Američkih Država u kojem je pisalo: da je uzor mladima i obiteljima.

Učenica i učiteljica malog puta

Dok su ostale sestre Martin živjele zajedno u Karmelu Lisieux, Leonija je bila u Caenu.

Tražila je dopuštenje da joj sestre smiju pisati svakih 15 dana te je tijekom redovničkog života sa sestrama razmijenila više od tisuću pisama, kojima su poticale jedna drugu na krepostan život, tješile u kušnjama te dijelile radosti.

Mala Terezija preporučivala je Leoniji put pouzdanja u Boga, koji svojom milošću može izvesti u nama što god želi kada ga molimo s pouzdanjem, iskreno i u skladu s Njegovom voljom.

Leonija je postala pravi primjer i učiteljica malog puta koji se sastoji od predanosti, pouzdanja i ljubavi. 

Razmotrimo što sama Leonija ima za reći o svome životnom putu.

Mala Terezija / Foto: Facebook

Želja za svetošću

Od mladosti je htjela postati redovnicom, iako su joj mnogi otvoreno govorili da misle da nema duhovni poziv. Govorila je:

„Nije važno ako se svi budu šalili na moj račun.“ Ustrajala je u tome da želi postati „istinska redovnica“. Kada su je upitali što pod time misli rekla je:

„Znači da želim postati u potpunosti dobra redovnica i na kraju sveta.“ 

Njezina odlučnost bila je nagrađena uspjehom nakon brojnih neuspjeha. Tijekom samostanskog života osjetila je duhovnu pomoć i zagovor Male Terezije, koja je već bila u Nebu.

Na kraju svojih duhovnih vježbi 17. listopada 1930 s. Franciska Terezija donosi sljedeće odluke:

„Poniznost je moje jedino sidro spasenja, volim je ponad svega. Žeđam za skrovitošću…“

1. Načinila sam odluku da se nikada ne ispričavam i onda kada sam nepravedno ukorena.

2. Točnost i spremnost da odgovorim na prvi glas zvona, imajući uvijek na umu, a što je istina, da me Isus zove.

3. Jako velika postojanost u radu. ne želim se više baviti onim što me se ne tiče.

4. I napokon, nikada se neću obeshrabriti zbog svojih nedostataka.

Pri koncu života piše sestri Paulini.

„Kako starim, sve više vidim da su sve ljudske časti samo taština i žalost duha.

Tako mi se mili moj suzdržani, skriveni život. On gotovo posve prolazi u našoj dragoj maloj ćeliji dok krpam rublje pjevajući neke kitice ljubljenih pjesama moje malene mamice (Pauline), moje predrage Terezije, njezina vrlo ljupkog malog puta, sve više kušanog i življenog.

Poput nje: Ne nadgledam više stado, već je sva moja vježba u tome da ljubim… Tako sam se snažno uzdizala ponad svega da su me poniženja samo jačala.“

Leonija Martin/ Foto: Léonie Martin – Soeur Françoise-Thérèse, VSM / Facebook

Kriterij: Jesmo li na malom putu?

Jedan od znakova jesmo li na putu pouzdanja ili ne jest pouzdanje:

Obeshrabrujem li se zbog svojih nedostataka ili ne?

Zdravo žaljenje zbog grijeha i odluka da budemo bolji su nužni u duhovnom životu, a pritom treba odagnati iz srca svaku sjenu očaja. Trebamo znati da ne možemo postići sve što bismo htjeli: niti sami niti odmah, nego jedino surađujući s Božjom milošću, strpljivo i uvijek iznova.

Ako nakon jednog pada izgubimo svaku želju za ikakvim dobrom, znači da smo se previše pouzdavali u sebe.

Leonija nam svojim primjerom kako usred trpljenja ostati usredotočen na jedino bitno: kako imati oči uprte u Gospodina, a ne u sebe i svoje nedostatke. Njegova milost je u konačnici veća i jača. U Leonijinom životu milost je donijela konačnu pobjedu siromašnoj naravi.

Molitva za proglašenje službenice Božje Leonije Martin blaženom

Citati su preuzeti iz knjige: Joel GUIBERT, Leonija Martin. Preobražena slabost. S. Franciska Terezija, rođena sestra svete Male Terezije, Zagreb, KIZ, 2021., s dopuštenjem izdavača za Hrvatsku katoličku mrežu.