Isus je puno puta činio nešto što je kod mnogih izazivalo sablazan i zgražanje jer ako je Isus od Boga, kako onda može prilaziti grešnicima i družiti se s njima. Vidimo u Evanđelju kako pismoznanci negoduju zbog toga što je Isus pozvao Mateja carinika te blagovao s njime i ostalim carinicima i drugim grešnicima.

Tko su bili carinici?

Oni su bili veoma omraženi i odbačeni u narodu jer su bili u službi rimskoga cara koji je okupirao židovski narod, a carinici su ubirali porez za cara. U većini slučajeva carinici su uzimali i više od propisanog kako bi sebi stavili više novca u džep. Drugim riječima, potkradali su vlastiti narod.

Osim toga, Židovi su rimski novac smatrali prljavim novcem jer je na njemu bio uklesan lik cara kojega se štovalo kako boga, a carinici su rukovali tim novcem. Zbog toga su smatrani nečistima i nisu smjeli sudjelovati u bilo kakvoj hramskoj službi. A ne sudjelovati u hramskoj službi značilo bi ono najgore – trajno živjeti u grijehu jer se jedino u Hramu mogao dobiti oprost grijeha. I što Isus čini, na koji način izaziva
zgražanje?

Isus, dakle, baš carinika, konkretno Mateja, poziva da mu bude učenik, apostol. Evo, to nam govori tko je Isus i zašto je došao na zemlju.

Došao je biti svakome na spasenje, ne odbaciti nikoga.

Tko je Isus? Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta. Isus je veći od Hrama, veći je od mene, veći je od tebe, od bilo koga i čega. Njegova svetost, ozdravljenja, obraćenja ljudi, izgon đavla, opraštanje grijeha… sve su to Božji atributi. Nikada nije postojao netko toliko svet, toliko vjerodostojan, toliko nadmoćan ljudskoj bijedi, slabosti, bolesti, toliko utjecajan.

Isus je donio ogromnu pomutnju u ondašnji svijet (kao i danas), kao i svi oni koji su ga odlučili ustrajno slijediti.

Mi ne možemo pobjeći od toga da je Isus Bog, a Bogu se čovjek pokorava. Ne možemo pobjeći od toga kakav je Bog. Bog je prije svega milosrđe – on podiže i uspravlja i govori idi i ne griješi više. Zašto? Zato što želi da budemo slični njemu.

Koliko ljudi ide za Isusom, ali ne žele poprimiti njegove kvalitete. Dolaze samo da dobiju, a ne da se trude biti poput njega. Ništa od toga. Kad smo Kristovi učenici? Kad se krstimo? Ne! Kad se krizmamo! Ne! Kad smo u crkvi na svetoj misi? Ne! Kad financijski nekoga potpomažemo? Ne! Mogu biti kršten, mogu biti krizman, mogu biti u Crkvi, a ne biti Božji.

Božji sam ako izlažem sebe osudi, progonstvima, mrmljanju poradi Božjeg zakona. To konkretno znači da neumoljivo, ustrajno, ne samo jezikom nego i djelima i istinom, pozivam ljude da napuste grijeh, da ga ispovijedaju i da budu učenici Božji.

Prije svega, da sebe pozivam da ne griješim, da se uzdam u tvoje milosrđe, Bože, kad padam. E, tako mogu imati snage pozivati i druge…

Uz dopuštenje uredništva, homiliju vlč. Patrika Križanca prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.