Danas se Dalibor bavi građevinom, nekad je bio konobar. Odrastao je u Sarajevu, radio u Njemačkoj i Austriji a ženu upoznao u Hercegovini. 

Skoro dva desetljeća šutnje

O svom je susretu s Kristom posvjedočio tek 2022. godine jer se dugo nije osjećao spremnim govoriti niti je za to dobivao poticaje, ispričao je Dalibor u emisiji „Zašto vjerujem“ HKR-a. Također, pribojavao se „slave“ koja sa sobom uvijek nosi velike napasti.

„Ljudi te ne razumiju i propitkuju, sumnjaju da se na taj način želiš okoristiti. Svaka slava je veliki križ. Za to moraš biti spreman i dostojan. Tad se nisam osjećao spremnim.“

Zašto se danas ne boji sablazni?

Poticaj za svjedočenje dobio je na jednom krštenju.

„Kažu kad se Duh Sveti izlijeva na krštenju, Duha dobivaju svi koji su mu otvoreni“, prisjetio se Dalibor prijelomnog trenutka u kojem je odlučio pred zajednicom „Moj Isus“, čija je članica njegova supruga, ispričati o iskustvu zamiranja. Nakon toga, nastavio je svjedočiti po medijima i župama diljem regije. Jedan mu je liječnik nakon što se ohrabrio govoriti o iskustvu kliničke smrti rekao: „Nemoj reći da si bio 22 minute klinički mrtav, to je nemoguće. Reci da si bio pet minuta“.

Ovako opisuje te 22 minute.

„Našao sam se u neomeđenom prostoru, u bjelini. Nisam mogao vjerovati gdje se nalazim i na čemu stojim, a ne lebdim jer znam da nisam duh. U daljini, vidim mali obris osobe dok mi prilazi. Znao sam da je to Isus. Polako mi prilazi. Htio sam potrčati prema Njemu, ali nisam fizički mogao. Samo sam ga želio zagrliti. Nije mi ni palo na pamet da kleknem nego samo da ga zagrlim. Kad je došao ispred mene, slomio sam se. Svom težinom sam pao na koljena. On je položio ruku na moje desno rame i rekao: Ustani, brate.“

„Ustao sam se i zagrlili smo se“, prisjetio se.

Dugo se pitao kako to da mu je živi Bog rekao: brate. „Ali, to franjevci jako dobro znaju“, objasnio je Dalibor napomenuvši da je i njegov pokojni otac bio franjevački bogoslov dok nije pred mladu misu uvidio da je njegov poziv obitelj. Naime, Daliborov otac Marko u komunizmu je, nakon izlaska iz bogoslovije, tajno živio svoju vjeru. Čak je imao i „crvenu knjižicu“ jer je bio direktor jednog poduzeća. Ali u tajnosti svog doma krstio je sina i odgajao ga u skladu s naukom Crkve.

Fra Ljubo Lucić me je krstio u stanu.

Otac mu je, nažalost, stradao dok je Dalibor još bio dijete pa ga je od malena jedino brinulo kako doći tati u nebo. U teškoj boli i nedostatku oca, posegnuo je za tabletama, ali pred njim se pojavio njegov tata i zabranio mu da ih popije.

Dalibor Jozić / Foto: Saša Ćetković/Glasnik Srca Isusova i Marijina

Kako doći „Tati“ u nebo?

Iskustvo kliničke smrti osvijestilo mu je da zbog svojih grijeha neće završiti u raju s ocem, čijem se susretu raduje od 12. godine. Svako je Daliborovo zlodjelo izašlo na vidjelo u te 22 minute, od sitnih laži i krađa u konobarenju do onih najtežih povreda u „ljubavnim“ odnosima u kojima nije ni bilo istinske ljubavi.

„Svi smo mi opterećeni istočnim grijehom, stoga bez Njegovog milosrđa ne možemo ući u raj“, kazao je i dodao: „Sasvim sam siguran da se u Nebo dolazi samo Božjom presvetom voljom i milosrđem. Sveto pismo nam to svjedoči na više primjera, poput onog razbojnika na križu do Isusa, koji je taj isti dan primljen u Nebo“.

Od tog „buđenja“ njegov se pogled na svijet u potpunosti promijenio. Kad se probudio u mrtvačnici osjećao se kao da je u raju.

„Sve je isijavalo. Došla je jedna sestra, uplašila se i počela vikati. Bila je prelijepa, isijavala je. Bio sam uvjeren da vidim anđela.“ Od straha i šoka sazvala je sve liječnike oko Dalibora, a njemu je glavni kirurg sličio na arkanđela kojeg svi slušaju.

Nedugo zatim pao je u komu. Kad se nakon tri dana probudio u bolničkoj sobi i dalje se sve isijavalo pa je sestru, koju opisuje kao nevjerojatno lijepu, upitao nalazi se u raju. Ona mu je odgovorila da leži u bolnici u Innsbrucku.

– „Pa ne možeš biti tako lijepa na zemlji?“

– „Pa ja nisam lijepa? Kakav ti je ovaj cimer do?“

– „Prelijep kao anđeo.“

Nakon ovog razgovora s medicinskom sestrom odveli su ga na snimanje mozga zbog sumnji na oštećenja. Međutim, snimka je pokazala da je s njime sve u potpunom redu. Sedam dana primjećivao je ljepotu svog okruženja. Ljude je vidio onakvima kakvima ih Gospodin vidi – kao svoju ljubljenu djecu. Priroda se činila ljepša, skladnija i življa, baš poput raja na zemlji.

Svi smo mi stvoreni na sliku Božju i u svakome od nas prebiva Bog. Nije na nama da sudimo i znamo trenutak tuđeg obraćenja. 

Jedini problem nakon udarca u glavu bio je taj što je, u jednu ruku, izgubio pojam o vremenu pa njegova supruga često mora intervenirati oko važnih datuma.

„Mogu jedino zapamtiti rođendane svoje djece. Sve mi se zagubilo, sve je ravno. Nemam osjećaj o vremenu.“

Od tada mu ljudi prilaze i grle ga. Kroz njega im nerijetko progovara sam Bog bez da je toga Dalibor svjestan.

Cjelodnevna molitva je najblagoslovljenija

„Bog je smisao mog postojanja. Njemu su usmjerene moje misli i znam da je prisutan u svakom čovjeku. Njegovom voljom sam došao na svijet i njegovom presvetom voljom ću otići. Cijela moja percepcija se promijenila kad sam to spoznao u Duhu, jer nije isto čuti ili pročitati o Bogu nego je potrebno spoznati. Mene je ta spoznaja okrenula od svijeta“, zaključio je Dalibor i potaknuo ljude da, poput njega, bivaju u cjelodnevnoj molitvi te da si krote grešne misli.

„Bog želi da poradimo na svojoj ljubavi prema Ocu, Isusu i Duhu Svetom, anđelima, svetima i prema svakom čovjeku. U svakom čovjeku prebiva Bog. Otac me je učio da molim za srce i pogled djeteta i mudrost mudraca“, prisjetio se.

„Možeš moliti od jutra do sutra. Možeš znati Sveto pismo napamet. Ali nedostaje ljubavi prema čovjeku“, upozorio je.

Onima koje izjedaju grijeh i teške misli preporuča bivanje pred Presvetim.

„Kad ne bi mogao ukrotiti misli otišao bi pred Presveti Oltarski Sakrament, ponekad čak i pred zatvorenu crkvu. U Duhu bi vidio tabernakul. Ti gledaš Boga, a On gleda tebe.“

Cijeli razgovor s Daliborom poslušajte u arhivi Hrvatskog katoličkog radija.