Uvod

Prva dva dana mjeseca studenog pred nas donose stvarnost koja je dio otajstva ljudskog života, a to je – smrt. Koliko god bili svjesni da je ona najsigurnija stvar koja će se dogoditi u životu svakoga od nas, uvijek postoji svojevrsni strah u čovjeku kada o smrti razmišlja kao o nestajanju. Upravo nam današnja svetkovina Svih svetih i sutrašnji Spomen svih vjernih mrtvih tj. Dušni dan govore o tome da čovjek smrću ne prestaje postojati i živjeti, da nakon ovozemaljskog života postoji život, i to život u punini.

Ukoliko pogledamo tko slavi i što se slavi ovih dana, onda možemo vidjeti kako se ovih dana proslavlja otajstvo Crkve u njezinoj tripartitnosti: putujuća ili hodočasnička Crkva, a to smo mi, slavi proslavljenu Crkvu, tj. sve svete, moleći za spas trpeće Crkve, tj. duša u čistilištu kojih se zapravo spominjemo Dušnim danom. Znamo da svetima molitva nije potrebna, a onima koji su u paklu ista ne koristi.

Sama činjenica da se jednima u molitve preporučamo, a za druge molimo, govori nam o stvarnosti da se smrću život ne prekida, da smrt nije točka na kraju rečenice života, već zarez nakon kojeg se ta rečenica nastavlja i zadobiva puninu smisla. Stoga ćemo večeras promišljati o posljednjim stvarima, o životu nakon života.

Gdje je nestala eshatologija?

Eshatologija (dolazi od grč. eshata = posljednje, zadnje, konačno i logos = riječ, pa bi to u prijevodu bio govor o posljednjim stvarima čovjekova života) je tema koja je zapuštena u homilijama ili se o njoj priča vrlo slabo, ponekad i netočno. Moram vas na početku “razočarati” jer nećemo dati konačni odgovor po pitanju eshatologije, ali ponudit ćemo informacije koje bi mogle promijeniti vaš pogled na posljednje stvarnosti, ukoliko je stvorena pogrešna slika o istima. Naime, nemali broj ljudi eshatološke stvarnosti, poput raja, shvaća dosta infantilno, ne razmišljajući o njegovoj bîti, pri čemu mislim na jedinstvo s Bogom.

Na koncu liturgijske godine posebno promišljamo o svršetku svijeta, o konačnom susretu s Kristom koji će doći kao Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, u kome će sve biti uglavljeno i koji će uspostaviti konačno stanje Božjeg kraljevstva.

Ova tematika zastupljena je svake nedjelje i svetkovine u činu koji redovito izgovaramo, a da o njemu malo ili uopće ne razmišljamo. Radi se o vjeroispovjednoj molitvi Credo, tj. o Nicejsko-carigradskom ili Apostolskom vjerovanju gdje svatko od nas iznosi i ponavlja kršćanski nauk.

Vjerujemo li zaista Bogu?

Ono o čemu trenutno razmišljamo sažeto je u zadnjem članku koji kaže: “Iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka.” Zašto se premalo govori o toj tematici, nije poznato. Možda pokušavamo stvoriti raj zemaljski pa ne razmišljamo o onostranosti. Možda pastiri nisu dovoljno upućeni u nauk Crkve, pa radije ne govore o onome što im nije jača strana. A možda ne vjerujemo Bogu, pa smo tu lijepu priču o cvjetnom raju i užarenom paklu ostavili djeci da budu što bolja u strahu pred Bogom koji sve i svakoga kažnjava, što je daleko od istine i može biti pogubno za nečiji život vjere, ali to je već druga tema. Biti kršćanin sažeto je u riječima “Dođi kraljevstvo tvoje”, što je molba za svojevrsnim krajem svijeta i dolaskom onoga što samo Bog može uspostaviti.

U suvremenom kršćanstvu eshatološka se rasprava toliko zanemarila da je povijest eshatologije pretvorena u povijest otpada od vjere, kao da bi eshatološki nauk bio suprotan izvornom nauku.

Stari biblijski poklik “Maranatha! – Dođi, Gospodine!”, kao poklik radosti zbog Kristova drugoga dolaska, pretvorio se u srednjovjekovni strašni Dies irae – Dan gnjeva, a u 20. stoljeću pučke misije govore “Spasi dušu svoju” te tako dolazi do gubitka središta eshatologije, pa i kršćanske poruke. “A kršćanin živi u prisutnosti svetih kao u vlastitome svijetu i na taj način živi ‘eshatološki’.” (Ratzinger)

Razlika koja postoji između vremena i dvaju svjetova za kršćanina je prozirna, onostranost je zapravo već tu. Eshatologija nije vremensko iščekivanje propasti ili promjene svijeta, već napetost iščekivanja Krista. To je, dakle, vrijeme radosnog iščekivanja ponovna Kristova dolaska, da se kraljevstvo Božje ostvari u svojoj punini.

Smrt – kraj, početak ili nastavak?

Ulazimo u područje tabu teme, koja nije omiljena niti među kršćanima, a kamoli drugim ljudima. Treba ponovno istaknuti veliku istinu: smrt je najsigurnija stvar u životu svakog čovjeka, a njezin čas je najneizvjesnija, ujedno neizbježna stvarnost. Kada bismo pokušali definirati smrt, rekli bismo da je ona dijeljenje duše od tijela, plaćanje grijeha na način da moramo proći kroz tu odvojenost i raspadljivost da bismo postigli ponovno i trajno, obnovljeno i produhovljeno jedinstvo.

Krist je sudjelovao u našoj smrti da bismo mi mogli sudjelovati u njegovu uskrsnuću. Smrt je kraj zemaljskog života koji je odmjeren određenim vremenskim trajanjem. Smrt je prema Pismu, Predaji i Učiteljstvu, u svijet ušla kao posljedica grijeha.

Otajstvo smrti najbolje sažima prvo pokojničko Predslovlje koje kaže: “Mi tugujemo zbog neizbježne smrti, ali nas tješi obećanje buduće besmrtnosti. Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima; i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.” Smrt, dakle, nije kraj, nije ni početak već nastavak života, ali u sasvim drugim okolnostima i po drugim zakonitostima koje izlaze iz domene ovosvjetskog.

Platonizam nam govori o tijelu kao grobnici duše, sapinje ju i ne da joj živjeti njezinu vječnost. Smrt je, prema tome, trenutak kada se otvaraju vrata tamnice, a zatočena duša izlazi na slobodu. Smrt je, prema platonističkom shvaćanju, ulaženje u život. Iako u tome ima istine, ovdje imamo i jedan veliki problem, a to je neprijateljstvo prema tijelu, što nema veze s biblijskom porukom. Čovjek se ne može podijeliti na tijelo i duh, već je psihosomatska cjelina, pa smrt zapravo biva neprijatelj koji razara jedinstvo i cjelovitost čovjeka.

Život je zajedništvo, a smrt prestanak odnosa

Prema starozavjetnom shvaćanju, cilj je naužiti se ovozemaljskog života te dočekati djecu i djecu svoje djece, što je iskaz blagoslova, dok je neimanje djece znak grijeha i Božje nenaklonosti. Tako se besmrtnost održavala kroz potomstvo, a ostati bez potomstva znači umrijeti. Smrt u starozavjetnoj literaturi nije kraj, ali mrtvac odlazi u Šeol, carstvo sjena, gdje živi ništavnu egzistenciju, udaljen od svijeta živih, u svijetu gdje nema komunikacije, pa je smrt trajno zatočeništvo.

Dok život označava zajedništvo, smrt označava odsutnost odnosa. Šeol je mjesto gdje nema Boga, a Isusov silazak dolje govori kako smrt više nije mjesto napuštenosti.

Bog je, po Kristu, smrt učinio mjestom svoje prisutnosti. Time se ne glorificira smrt, već se ukida Šeol kao mjesto samoće.

S Kristom je smrt preobražena te kršćanin umire s Kristom i po Kristu što bismo, drugim riječima, mogli izraziti kako je smrt sazrijevanje za vječnost. Kršćanstvo prihvaća i cijeni cijeli život u svim njegovim stupnjevima koji je dar od Boga živih, imajući na umu da je život više od onoga što bi se moglo svesti na puku biologiju. Jednostavno rečeno: smrt je kraj prolaznosti i početak vječnosti, ali nikako nije kraj ljudske egzistencije, već život u onome koji je Bog živih, jer svi Njemu žive.

Pitanje besmrtne duše

Neki teolozi prošloga stoljeća, a temeljeći to i na biblijskim tekstovima, naučavali su da ne postoji besmrtna duša, već da umire čitav čovjek, a tako i da biva uskrišen čitav čovjek. To bi značilo da čovjek od smrti do uskrsnuća zapravo prestaje postojati, što je pogrešno, ako uzmemo u obzir prispodobu o Lazaru i bogatašu, ali i o Isusu koji, prema poslanici sv. Petra, odlazi propovijedati duhovima u Had. Uzimajući u obzir gore spomenuto, ako živimo od Drugoga, i još ako smo stvoreni na Njegovu sliku, onda je prestanak postojanja naprosto nemoguća stvar.

Također, neki teolozi su “ukinuli” vrijeme između smrti i posljednjeg suda, pa govore kako već nakon smrti dolazi do svojevrsnog uskrsnuća, da se posljednji sud već odvija samom smrću. Ovime se stubokom mijenja nauk Katoličke Crkve i to je po sebi neprihvatljivo. Znamo da je duša siromaha Lazara došla u krilo Abrahamovo, tj. u stanje predpakla (limba), gdje su pravednici čekali da im Gospodin otvori vrata svojom smrću.

Jednostavno, ako je Bog u objavi Mojsiju Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, tj. Bog živih, onda oni ne mogu biti mrtvi. Život je po sebi zajedništvo s Bogom, pripadnost Njemu, ukorijenjenost u neuništivi život. Isus razbojniku obećava raj, iako čovjek umire i tijelo mu propada. Dakle, ne samo iz mnogih psalama i drugih citata, već konkretnih primjera može se nazrijeti kako u čovjeku postoji nesmrtna, nepropadljiva komponenta, a to je duša.

Smrću duša ne ulazi u besvjesni san, što je arhaizam stran novozavjetnim tekstovima, već duša živi u Bogu.

Zato je i moguća komunikacija sa svetima, jer su živi u Onome koji jest Život. Besmrtnost duše nije dogmatizirana, jer se kao takva prihvaća neospornom istinom kršćanske vjere. Teško je definirati dušu koja je besmrtna, a može se reći da je njezin život nepotpun do uskrsnuća tijela. Besmrtnost polazi od Boga koji čovjeka zove imenom i stoga ne može propasti jer ga Bog prima u svoj vlastiti život.

Eto, umrijesmo! A što sad?

Nakon što smo vidjeli da smrt nije kraj, a duša nije smrtna, postavlja se pitanje što se događa nakon što čovjek umre, tj. nakon što duša do uskrsnuća mrtvih napusti tijelo? Ono što nas Crkva uči jest da nakon smrti pojedinca postoji tzv. osobni sud. Postoji jasna naznaka konačnog suda svih po uskrsnuću mrtvih.

No, više novozavjetnih citata govori o tome kako odmah poslije smrti slijedi nagrada ili kazna koja se dodjeljuje prema njegovim djelima i vjeri. Prispodoba o Lazaru i slučaj jednog od razbojnika govore u prilog pojedinačnog suda odmah po smrti. Već ovdje čovjek zapravo zadobiva ono stanje kojem će se na koncu vremena pridružiti uskrslo tijelo. Otuda nam i sveci, ljudi koji su nakon smrti uvedeni u raj.

Njihovo se stanje neće promijeniti posljednjim sudom, kao ni onih koji su osuđeni na vječnu propast.

Jedini koji će promijeniti svoje boravište su duše u čistilištu, koje će do konca ili najkasnije na koncu vremena biti dionici božanske slave. A evo i nekoliko riječi o “konačnim destinacijama”.

Raj, čistilište ili pakao – destinaciju biramo sami!

Možda nas ova činjenica može zbuniti, ali to je istina: svojim životom sami pokazujemo kuda nam je ići. Bog je čovjeka stvorio za nebo, ali se on u svojoj slobodi može opredijeliti i za drugu opciju, tj. pakao. Čistilište bi pak bilo znak Božje ljubavi i milosrđa za one koji nisu zaslužili raj, ali ih Gospodin ne pušta propasti, jer se nisu konačno odlučili za istu. Progovorit ćemo u nekoliko crtica o tim konačnim “mjestima”.

Raj

U njega ulaze oni koji s ovoga svijeta odlaze u milosti i miru s Bogom i ljudima. To je gledanje Boga licem u lice, gledanje Boga onakvog kakav jest. Raj ili nebo je krajnji cilj i ostvarenje čovjekovih najdubljih čežnji, stanje konačne sreće. Isusov pashalni misterij (muka, smrt i uskrsnuće) otvorio nam je rajska vrata. Ta sreća nam je nepojmljiva jer “Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.” (1 Kor 2,9) Isus obećava raj razbojniku, što se ne uklapa u starozavjetnu sliku da će pravednici baštiniti raj – to je zato jer je Isus ključ raja, raj se otvara u Isusu. Kršćanstvo nije preuzelo helenističke slike i misli vezane uz onostranost, već slijedi semitsku misao. Ono što se kristalizira je to da slike raja zapravo ne govore o mjestu, već o stanju ili čak osobi, točnije o Kristu, koji je istinsko Svjetlo i istinski Život.

Stoga vrijedi istaknuti misao kardinala Ratzingera “Čovjek je u nebu onda i u onoj mjeri u kojoj je kod Krista.” Isti teolog kaže da je Krist hram, nebo, novi Jeruzalem, mjesto štovanja Boga. Nebo je otvorenost Kristova tijela jednih prema drugima tako da se u drugome dohvaća Boga i u Bogu drugoga. Nebo je dioništvo u novoj formi Kristove egzistencije te dovršenje onoga što je započeto krštenjem, što znači da ono nije “gore.” Drugim riječima, otkupljeni nisu u nebu (negdje gore, kao nedefinirani pojam) već bivajući u Kristu, s Njime tvore nebo. To je radost gdje će biti dokinuta i zadovoljena sva pitanja.

Čistilište

Ovo je mjesto gdje dolaze oni koji su u milosti i prijateljstvu s Bogom, ali nisu potpuno čisti. Njihovo je spasenje sigurno, ali moraju proći čišćenje da bi ušli u nebesku slavu. Čistilište je iskaz Božjeg milosrđa. Ono postoji do konačnog suda, a prilika je da se neke greške koje nisu ispravljene na ovome svijetu oproste na drugom, uz određeni proces čišćenja. Ta vjera nas potiče da molimo za pokojne kako bi im Bog bio milostiv i oslobodio ih čistilišnih muka te  da što prije ugledaju lice Božje.

Čistilište je nauk Katoličke Crkve, iako i pravoslavni mole za duše pokojnih, premda ne priznaju čistilište. Čistilište ima korijene u kasnoj antici, židovstvu i kršćanstvu, a ideja govori o patnji umrlih koja se može dokinuti molitvom.

Papa Benedikt XVI. donosi zanimljivu sliku čistilišta, gdje kaže kako je čistilište sam Gospodin koji sudi i pročišćava čovjeka da ga suobliči tijelu svome slavnome. Ono je unutarnji proces preobražavanja u kojem čovjek postaje sposoban za Krista te sposoban za zajedništvo svetih.

Biblijsko utemeljenje nauka o čistilištu

U prilog ovom nauku, kojem se posebno protive sljedbenici Reformacije, govore određeni svetopisamski tekstovi. Dvanaesto poglavlje Druge knjige o Makabejcima sadrži epizodu u kojoj se u hramu prikazuju žrtve u ime poginulih vojnika koji su počinili grijeh idolopoklonstva i praznovjerja. Poglavlje završava ovim riječima: “Nato je sabrao [Juda Makabejac] oko dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh. Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve. K tome je imao pred ovima najljepšu nagradu koja čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu da im se oproste grijesi.” (2 Mak 12,43–45)

U Matejevom evanđelju Krist spominje grijeh koji se neće oprostiti “ni na ovom ni u budućem svijetu“ (usp. Mt 12, 31-32), čime jasno ističe da će neki grijesi biti oprošteni nakon smrti (sveti Augustin je ovaj odlomak rastumačio na način kao da se odnosi na čistilište u svojem djelu O državi Božjoj, 21;24,2). Ovi citati koriste se u prilog nauku o čistilištu, a možemo reći da, ako je Bog milosrdan, čistilište je najveći dokaz tome.

Pakao

Poznati crkveni otac Origen, polazeći od Boga ljubavi i milosrđa, naučavao je da će se u konačnici svi spasiti, a u tome ga slijede i neki drugi veliki teolozi. Činjenica je da je sloboda odgovor na ljubav, koja pak pomaže dati pozitivan odgovor. S Bogom ne može biti onaj koji u svojoj slobodi odluči ne ljubiti Ga. Mržnja i neprijateljstvo prema čovjeku i Bogu nužno vodi u stanje odvojenosti od Boga.

Pakao je stanje samoisključenja iz zajedništva s Bogom i svetima. Isus teškim riječima govori o osobama koje odluče Boga izbaciti iz vlastita života.

S obzirom na to da ga spominje više puta, nesumnjivo je da pakao postoji i da tamo završavaju oni koji vlastitim odabirom ustraju u teškom grijehu. Pakao je nastavak takvog stanja u vječnosti. Pakao je konačno i vječno odijeljenje od Boga koji je izvor radosti i sreće. Bog nikoga ne predodređuje za pakao, već je to slobodna odluka pojedinca. Dogma o vječnoj kazni ne protivi se milosrđu Božjem, koji želi da svi ljudi dođu do spoznaje istine i da se spase, ali nikoga na to ne prisiljava. Jednostavno, čovjek žanje ono što je posijao.

Konačni govor o konačnom

Nakon što smo odabrali konačnu destinaciju svojim načinom života u Bogom darovanoj slobodi, valja još progovoriti o dvije eshatološke stvarnosti, a to su uskrsnuće tijela i posljednji sud kojim započinje život budućega vijeka u punini.

Uskrsnuće podrazumijeva vječni život ne samo duše, već i tijela. Vjera u uskrsnuće čini nas kršćanima, jer ono što je Krist prošao i nama je prolaziti. Vjera u uskrsnuće temelj nema u praznom grobu, već u susretu s Uskrslim koji i onima koji vjeruju u Njega obećava to isto. Uskrsnuće je proces ponovnog sjedinjenja duše i tijela koje će biti tako preoblikovano da više neće robovati tjelesnim potrebama, već će biti preobraženo da ne podliježe zakonima propadljivosti.

Uskrsnut će svi ljudi, ali će posljedice biti drugačije: dobri će uskrsnuti na život vječni, a zli na vječnu propast.

Kako će se to zbiti, nadilazi našu maštu jer je i uskrsnuće Kristovo stvaralo terminološki problem, budući da tu novost nitko nije znao izraziti, a nije ni viđen sam događaj da bi ga se moglo opisati.

Susret s Uskrslim potvrđuje uskrsnuće

Taj susret ostvarujemo u euharistijskom slavlju gdje se hranimo Besmrtnim za besmrtnost. Što se tiče uskrslog tijela, mnogi su teolozi tvrdili da će uskrsnuti naravno tijelo, dok Pavao niječe potpunu identifikaciju uskrslog tijela sa zemaljskim, kao i to da je uskrsnuće nastavak zemaljskog života. Poznato nam je kako je Isus neprepoznatljiv, već je vidljiv iz načina teofanije.

Postapostolsko razdoblje pod uskrsnućem tijela nužno shvaća uistinu uskrsnuće naravnog tijela. Činjenica je da se uskrsnuće ne može smjestiti u trenutak individualne smrti, kako neki teolozi tvrde niječući tako stvarno uskrsnuće. Naime, čovjek po smrti ne postaje ni anđeo ni Bog već ostaje čovjekom. U svojoj ograničenosti ne možemo si predočiti novi svijet, jer ne postoje nikakve izjave o čovjekovu odnosu prema materiji i o “uskrslom tijelu”, ali postoji izvjesnost o tome da će materija i duh konačno pripadati jedno drugome pod vodstvom zakona duha.

Budući da je čovjek cjelovitost duhovne i tjelesne stvarnosti i da spaja nebo i zemlju i da samo tako čovjek može egzistirati u svojoj punini, onda je uskrsnuće više nego logično, da bi čovjek u svojoj punini relacije duha i tijela mogao živjeti vječnost s Bogom.

Posljednji sud

Spomenuto uskrsnuće mrtvih prethodi posljednjem kronološkom zbivanju, a to je posljednji sud. To je dolazak Krista s anđelima nebeskim, trenutak sabiranja svih ljudi kroz povijest i konačno razlučivanje dobrih i loših, s time da će i uskrsla tijela biti sjedinjena sa sudbinom duše. To je trenutak kada će onaj koji je Istina otkriti istinu o svakom pojedincu i njegovu odnosu prema Bogu. To je otkrivenje života pojedinca.

Kako tvrde neki teolozi, glavni kriterij suda je Mt 25,40. Taj je trenutak u potpunosti nepoznat, poznat je samo Ocu nebeskom. Tada će se ostvariti posljednji smisao stvorenja.

Posljednji sud poziv je na obraćenje u ovom milosnom vremenu koje nam je preostalo. Ne znamo koliko tog vremena imamo, pa ga stoga treba mudro i kvalitetno proživjeti.

Tu nam pomaže dar straha Božjega koji nas poziva na uporabu mudrosti i razuma u svjetlu Božje istine. Poslije tog suda slijedi preobraženje svega stvorenoga i konačna uspostava kraljevstva Božjega. To je uspostava novog neba i nove zemlje, uglavljenje svega u Kristu i vječno kraljevanje s Njime. Posljednji sud i uspostava Božje svevladavine ostvarenje je onoga što je Bog u početku zamislio za nas, svoju djecu, da budemo s Njime.

Snimku izuzetno vrijedne emisije pogledajte na Facebook stranici HKR-a ili poslušajte ovdje: