Tijekom života svaki čovjek katkad osjeća zabrinutost ili nelagodu, razdire ga sumnja ili obuzima neka kriza. Vrlo često tomu je uzrok strah od gubitka nečega ili pak strah od potrebne promjene.

Iz evanđelja znamo da je i Gospodin bio u krizi – u Getsemaniju – štoviše, u smrtnom strahu.

Kao razumna bića, mogli bismo se zapitati čitajući današnje odlomke iz Svetog pisma, pogotovo iz Knjige proroka Jeremije ili pak Lukina Evanđelja: „Što Bog zapravo od nas traži? Želi li on da patimo, da se stalno nečega odričemo? Želi li Bog uopće da budemo sretni na ovoj zemlji?“

Jeremija stavlja Gospodinu u usta teške riječi: „Proklet je čovjek koji se uzdaje u čovjeka…“ i onda nabraja, ali zatim i razjašnjava: „…koji srce svoje od Gospodina odvraća.“ Tu je najvažnije shvatiti da stvorenju nema sreće bez Stvoritelja; dijete ne može opstajati bez Oca! Svako je nastojanje da se čovjek ostvari bez Boga promašaj i svaka težnja živjeti sretno i blagoslovljeno – živjeti u nekakvom zemaljskom „raju“ – bez onoga koji je izvor sreće i darivatelj blagoslova, jest iluzija, odnosno put koji vodi u propast. Tada se čovjek postupno okreće samom sebi ili drugima praveći od njih bogove.

Želeći ispuniti sve svoje želje, brzo postaje sam svoj bog i traži da mu se svatko oko njega klanja. U takvoj sljepoći više nije u stanju misliti na bližnje i postaje čista suprotnost onome na što Isus potiče u današnjem Evanđelju.

Isusovi su savjeti zapravo poziv na istinsku slobodu. Kad kaže: „Blago vama…“, tada stvarno možemo u svakom retku prepoznati da se radi o onima koji podnose patnju zbog neke teške situacije, ali su istovremeno uvijek dovoljno slobodni i snažni da svoje oči usmjere prema Gospodinu. I ne samo to, nego da uvijek žive po njegovim riječima i svjedoče za njega!

Naprotiv, čovjek koji svu svoju nadu polaže u nešto prolazno i stvoreno evanđeoske savjete ne može prepoznati kao vrijednost i smatra ih ludošću. On, doduše, ne želi da mu se dogodi ono na što Isus upozorava riječima: „Jao vama…“, ali sve ostaje na tome jer nema otvoreno srce da bi povjerovao Isusu. Zaokupljenost vlastitim svijetom i prolaznim dobrima čini ga zaslijepljenim.

Sv. Pavao u 1 Kor navodi nešto jako važno za autentičan i radostan kršćanski život. Iako je kršćanin pozvan slijediti Krista putem križa i tako proživljavati svakodnevne poteškoće, on može biti miran i radostan jer jasno zna komu je povjerovao. Vjernik svoju radost pronalazi u istini da je Krist uskrsnuo te nas sve želi privesti u svoju slavu. Drugo je pitanje koliko smo mi toga svjesni.

Nekad se čini da svoje kršćanstvo živimo najviše iz socioloških razloga jer čovjek ne želi biti drukčiji od drugih. Ako mnogi imaju neku povezanost s Crkvom, dočekuju blagoslov obitelji, pozivaju svećenika na sprovode, žele sakramente za svoju djecu, itd., onda će se i ostali tome prikloniti, međutim, ono bitno često izostane. Nažalost, na našim sprovodima može se često osjetiti beznadnost i očaj. Kao da nema svijesti vjere o životu nakon smrti.

Međutim, onaj vjernik koji svjesno vjeruje u uskrslog Krista ima sasvim drukčije poglede na život. On sve svoje postupke promatra u odnosu prema konačnoj svrsi, sa sviješću da ga Bog vodi u životu i da je Bogu sve poznato. Isusove riječi shvaća vrlo ozbiljno i čuva ih u srcu. Nije mu svejedno što se oko njega događa. Nije ravnodušan na patnje bližnjih. U njemu prebiva kristovsko suosjećanje, u njemu kraljuje božanska ljubav koja ga nuka na zauzetost. On postaje svima brat, sestra, otac, majka, prijatelj, po primjeru Krista Gospodina.

Takav vjernik nema prevelikog straha koji ga blokira ili čini tromim, on zna da je pozvan rasti u svetosti i on će pobijediti sve unutarnje brige i nedoumice. Oslobođen predrasuda i beskrajnog kalkuliranja, uza sve svoje nedostatke vrši volju Oca svojega. Evo, braćo i sestre, neka i nas svijest da nas živi i proslavljeni Gospodin bodri i potiče učini osjetljivima na njegov glas, na glas bližnjih i njihovih potreba. Onog trenutka kad zbog ljubavi prema Bogu i bližnjemu uspijemo vjernički činiti ono što nam je katkada teško, tada se najviše bogatimo u Gospodinu.

Zato probudimo sveti osjećaj ljubavi i neka nas Gospodin u tome ohrabri i trajno odgaja.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Krešimira Čuture prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.