Bog je vinogradar, a njegov narod je vinograd.

Prorok Izaija danas nam daje jednu od najljepših slika Boga u cijelome Svetom pismu: Bog je vinogradar, a njegov narod je vinograd.

Možda nam ta slika na prvi pogled ne djeluje posebno snažno, ali tko zna koliko je truda potrebno za jedan vinograd, razumije koliko ona govori o Bogu.

Zasaditi vinograd iznimno je zahtjevan posao.

Potrebno je pripremiti zemljište, izložiti ga suncu i kiši, očistiti ga i drenirati. Zatim se sade loze koje se pažljivo biraju, a nakon toga slijede godine čekanja i neprestane brige. Vinogradar stvara sve preduvjete, ulaže svu svoju ljubav, inteligenciju i trud, a onda strpljivo čeka da loza odgovori. I sve to zbog nečega što mu zapravo nije potrebno da bi živio. Čovjek može živjeti bez grožđa i bez vina.

Pa, ipak, vinogradar ulaže cijeloga sebe u vinograd.

Upravo zato sliku vinogradara Izaija koristi kako bi opisao odnos Boga prema čovjeku. Bog se ovdje prikazuje kao strpljiv i brižan vinogradar.

On ne samo da je posadio vinograd na plodnom brežuljku, već je uložio ogroman trud: iskrčio je kamenje, posadio plemenitu lozu, podigao kulu za stražu i pripremio tijesak. I sve to ne zato što ovisi o čovjeku, kao što ni život vinogradara ne ovisi o grožđu, nego zato što želi čovjeka.

On se trudi oko čovjeka, ne iz koristoljublja, već iz čiste ljubavi koja ne traži svoje, koja ljubi i kad nije ljubljena. U toj drami ljubavi susrećemo bolno pitanje: »Što još mogoh učiniti za svoj vinograd pa da nisam učinio?«

rad u vinogradu/ Foto: Canva

Unatoč Božjoj brizi, vinograd je izrodio »vinjagu«, divlje grožđe umjesto plemenitog ploda.

To je drama Božje ljubavi. Bog je učinio sve, a vinograd nije donio rod.

U Evanđelju Isus podiže tu sliku na novu razinu. On govori o zakupcima koji su, iz pohlepe i oholosti, pokušali »preuzeti« vinograd, zaboravljajući da su samo upravitelji.

Počinju se ponašati kao da vinograd pripada njima.

I upravo tu ova prispodoba prestaje govoriti samo o ljudima prije dvije tisuće godina. Počinje govoriti o nama.

Mi smo ti zakupci.

Bog nam je povjerio svoj vinograd. Često upadamo u istu zamku: mislimo da su naši talenti i naše vrijeme isključivo naše vlasništvo. Kad zaboravimo da smo pozvani donositi plodove za Vlasnika, tada u našem životu počinje rasti »divlje grožđe« sebičnosti i ravnodušnosti.

Današnje evanđelje stoga nas potiče da se zapitamo kako naši životi mogu donijeti plod. Isus daje odgovor na drugome mjestu: »Ja sam trs, vi loze.« Tu je ključ.

Donositi plod znači ostati povezan sa Isusom.

Loza nema vlastiti život; njezin sok, njezina snaga i njezina budućnost dolaze isključivo iz trsa. Zato Isus izgovara jednu rečenicu koja snažno udara na naš ljudski ponos: »Bez mene ne možete učiniti ništa.« Ne kaže: »Bez mene možete učiniti nešto ili jako malo.« Kaže: »Ništa.«

Stoga je jedna od najvažnijih životnih lekcija shvatiti da naš život doista počinje tek onda kad priznamo da smo bez Njega ništa.

Čovjek cijeli život može juriti za tim da postane netko.

Može skupljati, graditi, dokazivati se i stvarati sliku o sebi, a ipak na kraju ostati prazan. Tek kad shvatimo tu istinu, postajemo oni koji donose plod. Plod za vječnost.