Nakon što su prvoga dana sudjelovali u raznovrsnom programu u Osijeku, hodočasnici i njihovi domaćini okupili su se u aljmaškom svetištu gdje je kao vrhunac cijelog susreta slavljena euharistija.

Misno slavlje predvodio je domaćin susreta, đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, u zajedništvu s pastirima i predstavnicima svih biskupija u Domovini.

Mons. Hranić je u propovijedi objasnio kako su u Galileji Isusova vremena oni koji su tražili posao, makar samo na jedan dan, morali često i satima čekati na raskrižju cesta ili na trgovima ne bi li ih netko pozvao u nadnicu. „I vlasnik vinograda iz današnjeg evanđeoskog odlomka računa s time da ima onih koji čekaju te čak pet puta izlazi na trg po dodatne radnike.“

Po zalasku sunca gospodar vinograda naređuje upravitelju da onima koji su bili pozvani tek predvečer i radili samo jedan sat isplati jednako kao i onima koji su radili cijeli dan. Po našim ljudskim mjerilima to je nepravda te se oni koji su radili od jutra, iako su dobili nadnicu u visini dogovorenog iznosa, bune s razlogom.

Po našim ljudskim mjerilima to je nepravda

Nadbiskup je istaknuo kako nam parabolu u stvari tumači njezin završetak, kad gospodar vinograda jednome od radnika koji su radili od jutra kaže:„ Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se sa mnom pogodio po denar. Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi“ (Mt 20,13-14). A na osobit nam način parabolu tumači gospodarevo dodatno pitanje: „Ili zar je tvoje oko zlo što sam ja dobar?“ (Mt 20,15) Odnosno: zar si srdit zbog moga dobročinstva?!

Radnicima smeta širokogrudnost gospodara vinograda, koji ide dalje od pravednosti i ugovora te se brine i za onoga koji bi po količini svoga rada morao ostati gladan. „Isus nam prispodobom poručuje: Bog ne postupa prema načelu: “dajem koliko daš”, plaćam koliko si zaradio, nego on ljubi i daje svakome onoliko koliko mu je potrebno“, poručio je mons. Hranić.

Radnicima smeta širokogrudnost gospodara vinograda

Podsjetio je zatim i na riječi koje smo čuli u današnjem prvom čitanju: “Moje misli nisu vaše misli i moji putevi nisu vaši putevi” (Iz 55,8). „Za Boga nije presudan broj radnih sati, niti učinkovitost nečijega rada, nego njemu na srcu leži i dostojanstvo svake ljudske osobe, socijalna ljubav te solidarnost ‘s posljednjima’“, istaknuo je.

„U pozadini reakcije onih ‘prvih’, ‘zaslužnih’ radnika je krivo poimanje Boga, koje i od Boga zahtijeva da se podvrgne principima ovoga svijeta, gdje se sve treba zaraditi i u kojemu nema mjesta za milosrđe i solidarnost, zapravo za ljubav prema onima koji zbog različitih životnih stanja i okolnosti nisu u mogućnosti raditi“, objasnio je propovjednik i dodao kako takvi i Boga prisiljavaju da i On prihvati principe društva u kojemu najlošije prolaze oni najslabiji i ranjivi.

Takvi i Boga prisiljavaju da i On prihvati principe društva u kojemu najlošije prolaze oni najslabiji i ranjivi

Takav mentalitet, kaže nadbiskup, često susrećemo i u našem hrvatskom društvu, unatoč činjenici da se velika većina građana izjašnjava kršćanima ili pripadnicima drugih vjerskih zajednica, koje imaju slična uvjerenja kad su u pitanju ljudski život i odnos prema slabijima. „S takvom ‘ljudskom logikom’, bez evanđeoskog svjetla, često se susreću majke koje pod srcem nose dijete s mogućim poteškoćama u razvoju te im se, u duhu naše sebične ‘ljudske logike’, u pravilu savjetuje prekid trudnoće.

Prema djeci s invaliditetom, poput onih u Isusovoj prispodobi koji nisu radili cijeli dan, ne bi trebalo imati milosrđa. Takva ‘ne-ljudska logika’ vodi u kulturu smrti i odbacivanja, u kojoj nema mjesta za dijete koje će trebati terapije, liječenje, asistenta u nastavi, solidarnost i pomoć u kući ili na drugi način, jer se smatra da če ono biti preveliko opterećenje za zdravstveni i socijalni sustav.“

Takva ‘ne-ljudska logika’ vodi u kulturu smrti i odbacivanja

„U ‘ljudskoj logici’ radnika iz evanđeoskog odlomka, nasuprot zadivljujućoj Božjoj dobroti i ljubavi, nema mjesta za one ‘slabije’. Osim na osobe s invaliditetom, ovdje mislimo i na stare i nemoćne, na one u terminalnoj etapi života i na osobe s neizlječivim bolestima, te neki rješenje vide, između ostaloga, i u ozakonjenju eutanazije, jer takve su osobe ‘teret društva’“, rekao je mons. Hranić.

Ipak, kazao je nadbiskup, mora se priznati da je naša domovina Hrvatska posljednjih godina učinila važne korake u porastu osjetljivosti za socijalno ugrožene i ranjive skupine te za osobe s invaliditetom. Uveden je inkluzivni dodatak. Zakonski je uređena osobna asistencija i uloga pomoćnika u nastavi. Donesene su različite mjere profesionalne rehabilitacije te potpore uključivanju djece s teškoćama u odgojni i obrazovni sustav. Donesene su i određene mjere koje potiču zapošljavanje te druga prava u prilog osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima.

Porasla je i društvena osjetljivost za potrebe tih osoba, svijest o važnosti palijativne skrbi i raznih mjera socijalne podrške i zaštite i njihovim obiteljima. S iskrenom zahvalnošću za sve to, istodobno prepoznajemo da još uvijek ostaje dosta prostora i za poboljšanje skrbi te podrške osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima, jer između zakonskih prava i stvarnoga života još uvijek postoje značajne razlike.

Zakon može propisati pravo, ali ne i ljubav

„No, draga braćo i sestre, postoji nešto što nijedan zakon ne može učiniti umjesto nas, što se ne može riješiti zakonom ni državnim proračunom, a to je naš odnos prema bližnjima, prema svakoj ljudskoj osobi. Zakon može propisati pravo, ali ne i ljubav. Država može izgraditi pristupne rampe i ukloniti barijere, ali nitko izvana ne može ukloniti prepreke koje mi ljudi podižemo u vlastitim srcima i odnosima. Istinski uključivo društvo postat ćemo tek onda kad prestanemo govoriti samo o tome što ćemo učiniti za osobe s invaliditetom te kad se počnemo pitati što možemo učiniti zajedno s njima. Mjera ljudskosti u jednom društvu mjeri se po odnosu prema najranjivijima, kako nas je na to podsjećao blagopokojni papa Franjo, ističući da briga za osobe s posebnim potrebama određuje ‘stupanj civiliziranosti jednoga naroda’.“

Nitko izvana ne može ukloniti prepreke koje mi ljudi podižemo u vlastitim srcima i odnosima

Osobama s invaliditetom nadbiskup je poručio: „Vas je iskustvo vlastitih granica oslobodilo oholosti, naučilo poniznosti te zahvalnosti i za malo. Rese vas dobrota i čistoća srca, iskrenost, radost, plemenitost, nesebična ljubav, dobrota i solidarnost. Svi mi uz vas postajemo bolji, autentičniji i plemenitiji ljudi i rastemo u čovječnosti te nikad ne možemo mi pružiti vama, koliko vi pružate nama. Iz susreta s vama uvijek se vraćamo bogatiji, radosniji i zahvalniji za darove koje imamo. Hvala vam na tom vašem dragocjenom daru!“

Homiliji u cijelosti pročitajte na stranici IKA-e.