Duhovni poziv sam prvi puta osjetila kada sam tijekom pripreme za prvu pričest išla na pobožnost križnog puta u svojoj župnoj crkvi.

Tetka koja me vodila u crkvu prije same pobožnosti objašnjavala mi je kako se trebam ponašati. Rekla je:

„Sad će se križ nositi kroz crkvu od postaje do postaje, mi ćemo ustati i pratit ćemo križ, kamo god da oni nose križ ti se okreni prema križu. Velečasni će molit’ i zbor će pjevat’, a ti zapamti da samo gledaš u križ.“

Tada nisam znala kakvi su to točno osjećaji koje sam dobila tijekom pobožnosti, ali poželjela sam da mogu zauvijek ostati tamo u crkvi i moliti i iz ove perspektive koju sad imam u tome prepoznajem klice svoga poziva.

U tom periodu počela sam vrlo intenzivno moliti i često ići u crkvu.

To je mojoj obitelji bilo pomalo čudno jer moji roditelji nisu bili praktični vjernici.

Iako imaju sve sakramente i primaju svećenika na blagoslov kuća, no nisu baš išli u crkvu osim eventualno na polnoćku i slično. Nekako se više smatralo da je pohađanje mise i ostalih pobožnosti „za stare bake“ i ljude koji imaju velikih problema pa se „moraju moliti“.

Raspelo / Foto: Unsplash

U tom razdoblju mnogo sam čitala o životima svetaca i prvi put pomislila da bih i ja voljela biti časna sestra kao i tako mnogo svetih i slavnih redovnica o kojima sam čitala.

Tako je bilo sve od moje 8. pa do 13. ili 14. godine.

Tada sam doživjela svojevrsna razočaranja.

Tada sam mislila da sam razočarana u Crkvu i Boga, no sada shvaćam da sam zapravo bila razočarana samo u obične ljude unutar Crkve koji su bili puni mana, grijeha i zabluda, kao što sam i sama.

Također, mislim da mi je nedostajalo znanja o vlastitoj vjeri pa sam u vezi mnogih stvari tapkala u mraku ili tražila odgovore na krivim mjestima.

Tako sam prestala ići u crkvu i s vremenom prestala i moliti.

Ne mogu reći da sam prestala vjerovati, cijelo vrijeme sam bila duboko uvjerena da Bog postoji.

Ali sam prestala imati povjerenja u Boga, da je on dobar i svemoguć i sveznajuć, mislila sam da ja sama znam više i bolje nego On.

Kao što sam rekla, moji nisu bili toliko uključeni u vjeru.

Kada su primijetili da nedjeljom ne idem na misu nisu me mnogo pitali, nisu me poticali niti nagovarali.

Foto: Canva

Upravo zato nisam osjećala nikakav pritisak ni razlog zašto bih nastavila s tim. Tako je došao i dan moje krizme koji je bio dijametralno suprotan od dana prve svete pričesti.

Na dan prve pričesti zaista sam bila presretna i s voljom i željom sam pristupila tome sakramentu, dok sam na krizmu išla doslovno „radi reda“.

Nakon toga je nastupila srednja škola.

Imala sam vrlo lijepo iskustvo u srednjoj školi, dobre prijatelje, sve je tada bilo ispunjeno bezbrižnošću, druženjima, izlascima i slično.

Nikad se nisam previše opterećivala ocjenama i učenjem, ali uvijek sam bila odlična što sam tada (možda malo nevoljko) ipak pripisivala Božjoj pomoći (iako sam i dalje bila tvrdoglava i nisam mu se htjela previše obraćati).

Tada sam počela razvijati neke stavove o svijetu koji se kose ili ne slažu s crkvenim naučavanjima.

Kad je došlo vrijeme za studij, upisala sam fakultet u Zagrebu i to ljeto dobila mjesto u studentskom domu.

Budući da dolazim iz malog mjesta koje je dosta udaljeno od Zagreba, bila sam vrlo zabrinuta kako ću to sve uspjeti i zato sam cijelo ljeto prije odlaska molila krunicu svakog dana.

Ipak, kao što sam rekla, bila sam i dalje vrlo tvrdoglava pa nisam nikako htjela na ispovijed i misu.

Mislila sam da, ako izmolim koju krunicu „za svaki slučaj“, to će biti dosta od mene.

Mladi u dvorištu crkve „Sveta Mati Slobode“ / Foto: Fran Ušurić, Fran Sočo

Kada sam krenula na fakultet i uselila u studentski dom upoznala sam vrlo veliko društvo u kojem je većina djevojaka redovito išla na misu, vjeronauke, susrete, intenzivno su molile i postile i imale povjerenje u Boga koje je meni nestalo u adolescenciji.

Isprva mi nisu bile jasne jer sam smatrala da su takve stvari ili priče za malu djecu ili za stare bake koje sjede u crkvi.

Iako sam imala potpuno drukčije stavove od njihovih i iako se nisam ponašala kao one, ipak su me prihvatile i nikad nisu osuđivale.

Bile su pune ljubavi, prijateljstva, velikodušnosti, a uz to su se držale svoje vjere i stavova unatoč teškoćama i unatoč izazovima društva u kojem živimo.

Malo-pomalo to me potpuno osvojilo i počela sam opet ići u crkvu, slušati razna predavanja, vjeronauke i slično.

Sve to potaknulo je opet onaj plamen maštanja o redovničkom životu.

Te djevojke su mi i danas vrlo velika potpora i poticaj da ustrajem u vjeri i ostvarenju želje za redovništvom.

Foto: HKM

Nakon što se približilo vrijeme za pisanje diplomskog rada, već sam u srcu bila odlučna da je to ono što bih željela. Za mnoge ljude u mom životu to nije bio logičan slijed.

Tijekom srednje škole i fakulteta nisam pokazivala nikakve znakove da bih se na to mogla odlučiti.

Bila sam dobra studentica, provodila sam vrijeme s prijateljima, družila sam se, zabavljala, pila, (nekad zaista i previše), podrazumijevalo se da sam sada mlada i da ću nastaviti tako i da ću onda ubrzo naći posao ili nekog dečka.

Kad sam svoje želje podijelila sa svojim roditeljima, reakcija je bila neočekivano loša i burna.

Zbog njihovog protivljenja nešto se u meni poljuljalo.

Trebalo mi je dosta vremena da se smirim i da opet u srcu razaberem što bih željela.

Božji poziv u redovništvo je ipak u mom srcu pobijedio sve.

Sve želje koje sam imala i koje još imam su premalene u usporedbi s ovom. To mi se potvrdilo i u susretu i razgovorima s časnim sestrama koje sam često posjećivala i promatrala njihov život i djelovanje.

Imam puno ljubavi i poštovanja za svoje roditelje, ali znam da je slušanje Božjeg glasa za moj put važnije od njihovih želja i briga.

Stope u pijesku / Foto: Canva

Savjeti za kraj

Dok ovo pišem, još nisam pristupila redovničkoj zajednici, ali se nadam da uskoro hoću, a od Boga molim snagu za sebe i svoju obitelj da svi prihvatimo ono što Bog najviše želi za nas, a to je da se spasimo u vječnom životu žrtvujući se u ovomu, svatko na svoj način.

Ne smatram se ni približno dovoljno kvalificiranom da nešto veliko savjetujem ili govorim o temi poziva, sve što mogu je dati svoje iskustvo.

To iskustvo mi pokazuje da Bog poziva, čuva pozvane i ne napušta ih nikada (čak ni onda kada bismo htjeli da nas pusti „na miru“).

• Na temelju svog iskustva, svakome tko je osjetio duhovni poziv preporučujem prije svega puno molitve, da se što više uđe u tišinu molitve i razmatranja jer buka i zadovoljstva ovog svijeta vrlo lako uznemire dušu i um pa se odluke donose teško ili nikako.
• Preporučujem da posjećuju i razgovaraju s redovnicima, redovnicama i svećenicima jer je lakše donijeti odluku kada se u praksi vidi čime se bave, kako žive i slično.
• Osim toga, preporučujem im da se okruže ljudima koji su također u vjeri i s kojima mogu razgovarati o tim temama.
• Ne osuđujte i ne sablaznite se time što u redovničkim zajednicama ili Crkvi ima grešnih ljudi, sjetite se da ste i sami takvi i da smo svi skupa pozvani popravljati sebe i stanje u Crkvi i društvu.
• Roditeljima i odgajateljima mladih bih poručila da ne gase želju i vatru poziva u svojoj djeci. Ako poznajete ili odgajate osobu koja razmišlja o tome, nježno ih podupirite i savjetujte, čak i onda kada ne razumijete o čemu govore ili zašto osjećaju to što osjećaju.
• Ako ste ljudi vjere i zabrinuti ste zbog manjka duhovnih poziva, pokušajte biti kao one djevojke koje sam spomenula iz moga života, ustrajni u vjeri i poštivanju Boga, puni razumijevanja i bez osuđivanja, nikad ne znate koga će to osvojiti za Boga i koga će potaknuti na razvijanje vjere i odnosa s Bogom.
• Na kraju svakome preporučujem onaj isti savjet s početka priče, okrenite se prema križu i što god da se događa samo gledajte i pratite križ.

Za sada, anonimno

Foto: Canva

Svjedočanstvo djevojke koja dolazi na susrete vikendom kod sestara Družbe Presvetog Srca Isusova podijelila je s nama voditeljica susreta s. Anita Crnković u HKR-ovoj emisiji „Budimo mladi“ u ponedjeljak 1. prosinca.