Sv. Mala Terezija rođena je kao deveto i posljednje dijete Ljudevita i Zelije Martin, no da bi svi oni uopće mogli doći na svijet, Bog je morao pomrsiti životne planove njezinih roditelja. I Ljudevit i Zelija sanjali su ne o tome da sklope brak, nego da posvete svoj život Bogu u redovništvu. Želja da Njemu posvete svoj život bila je svakako Bogu draga pa su je i ostvarili.
Maloj su Tereziji dodijeljene mnoge titule: ona je svetica, naučiteljica Crkve, zaštitnica misija, a 2023. godine dodijeljena joj je i titula „osobe svjetske baštineˮ, kojom svake druge godine UNESCO odaje priznanje osobama koje su, svaka na svoj način i u svoje vrijeme, ostavile dubok trag u društvu promičući vrijednosti čovječanstva u službi mira.
Mala Terezija, kao i ostale osobe svjetske baštine, tu je titulu mogla dobiti samo zato što joj je bio poklonjen život i što su se u njezino odrastanje utkali utjecaji mnogih ljudi koji nisu znali s kako važnom osobom za čovječanstvo imaju posla.
Rođena je kao deveto i posljednje dijete Ljudevita i Zelije Martin, no da bi svi oni uopće mogli doći na svijet, Bog je morao pomrsiti životne planove njezinih roditelja. I Ljudevit i Zelija sanjali su ne o tome da sklope brak, nego da posvete svoj život Bogu u redovništvu. Želja da Njemu posvete svoj život bila je svakako Bogu draga pa su je i ostvarili. Papa Franjo proglasio ih je svetima 18. listopada 2015.
Međutim, to se događalo na drugačiji način od onog koji su si oni zamišljali…
Ljudevit je pokucao na vrata Samostana Velikog sv. Bernarda, ali zbog nepoznavanja latinskog, bio je odbijen. Zelija pak moli da je prime sestre bolničarke sv. Vinka Paulskog, ali poglavarica odmah uviđa da njezino krhko zdravlje nije dostatno za napore bolničkih sestara. Njihov prvotni životni plan bio je srušen… Jasno da im je bilo teško, ali prepoznali su u tome prst Božji. Čuvajući želju da žive Njemu na slavu, dali su se na usavršavanje u svojem svakidašnjem poslu. Ljudevit je bio urar, a Zelija čipkarica.
Godine su prolazile pa su i oni zacijelo dobili „časnu tituluˮ starog momka i stare cure. Ljudevita to nije mnogo zabrinjavalo, no njegova mama uočila je dobru čipkaricu…
Kažu da je ona nekako posredovala pa su se taj urar u 35. i čipkarica u 27. godini susreli na jednom mostu, upoznali i, nakon kratkih zaruka vjenčali 13. srpnja 1858. godine.
Od dvoje tako kršćanski raspoloženih mladenaca očekivali bismo veliku otvorenost životu, zar ne? Ipak nije bilo tako.
Oni su i po tom pitanju imali – dakako vrlo pobožan, ali ipak – „svoj planˮ.
Uvjereni da će tako više ugoditi Bogu, na Ljudevitov prijedlog, ali zajedničkim pristankom, odlučili su živjeti u uzdržljivosti. Budući da je želio da se rodi jedna Mala Terezija, Bog je ponovno morao intervenirati. To je pak značilo da je morao srušiti i taj njihov pobožni plan… Poslužio se jednim mudrim ispovjednikom da bi im otvorio oči za prepoznavanje njihova istinskog poziva: da u uzajamnoj ljubavi budu otvoreni životu, da primaju svaki život koji im Bog dade, uza sve poteškoće koje se mogu javiti, a nije ih manjkalo. Od devetero djece, samo je pet kćeri doživjelo odraslu dob. Dva dječaka i dvije djevojčice izgubili su u djetinjoj dobi, a malo je manjkalo da izgube i Tereziju.
Zelija, podgrizana rakom na prsima, nije ju mogla dojiti. Zbog toga se Terezija, s nepuna tri mjeseca, našla na rubu smrti. Preživjela je zahvaljujući velikodušnosti jedne seljanke koja je pristala, uz svoje dijete, dojiti i nju.
Prvu godinu svojega života provela je tako na selu, mrseći mnoge male i velike planove svojoj dobročiniteljici.
Kad je ne bi vidjela u blizini, malena bi toliko plakala da se gotovo gušila. Tako si je priskrbila privilegij da ide s njom čak i na polje, vožena u tačkama sa sijenom, a sirota žena zbog nje nekad nije mogla ostati ni na sv. misi do kraja…
Kada dvadesetak godina kasnije Mala Terezija opisuje svoj životni put, sa zahvalnošću se spominje brojnih ljudi koji su na ovaj ili onaj način utjecali na njezin život. Tu nisu samo članovi njezine obitelji, nego i susjedi i prijatelji, čak i prosjak kojega je srela na ulici.
Svi ti ljudi nisu znali da imaju posla s „osobom svjetske baštineˮ. Morali su se boriti kako bi prihvatili činjenicu da se to pomalo naporno dijete uguralo u njihov život i pomrsilo njihove planove. Ipak, svi su oni pridonijeli, najprije da uopće preživi, a zatim i da sazrije, da ispuni svoje poslanje na ovom svijetu.
Možda smo i mi nekad susreli buduću „osobu svjetske baštineˮ. Ne piše im to na čelu. Možda se krije u nekom mališanu koji se dreči na ulici? Možda se koja ,,osoba svjetske baštine” želi tek roditi?
I… možda bi bilo dobro, kad nam se počnu rušiti manji ili veći planovi, promisliti ne krije li se možda i iza toga Božji prst, Njegovi tajnoviti putovi.
Možda postoji neka veza između srušenih životnih planova i osoba svjetske baštine.
„Meditacije iz Karmela“ emitiraju se svakodnevno od Pepelnice do Uskrsa u 6:15 na Hrvatskom katoličkom radiju, ususret dolasku relikvija sv. Male Terezije i sv. roditelja Ljudevita i Azelije Martin u Hrvatsku. Meditaciju je pripremila klauzurna karmelićanka iz Karmela Majke Božje Bistričke i bl. Alojzija Stepinca.