Anestetici koji uspavljuju savjest

Mladić Ferran koji je u uskrsnoj noći primio krštenje u svojem je svjedočanstvu istaknuo da je živio nastojeći ostvariti određene ciljeve i njegovati svoj imidž kako ne bi osjećao veliku prazninu koju je potom jedino ispunio susret s Bogom.

Odgovarajući na njegovo pitanje kako zadržati pogled usmjeren na ono što je doista važno kada se čini da sve ide protiv toga te kako otkriti svoj istinski poziv, rimski se biskup osvrnuo na nemir koji mladi osjećaju, na želju za istinom i srećom kojoj je potreban širi horizont. To je dar Božji koji nas potiče da tražimo odgovor sve dublje u sebi, pa je potaknuo na njegovanje zdravoga nemira, prenosi Vatican News.

Naime, u našim društvima idolopoklonstvo profitu i uspjehu, grozničava potreba da se uvijek proizvodi i pobjeđuje, kao i kult izgradnje vlastitoga imidža, nisu ništa drugo nego anestetici koji uspavljuju našu savjest i prilagođavaju je određenoj ideji o društvu.

Strah od Evanđelja

Sveti je Otac istaknuo da se, kada zastanemo i damo prednost onome što je doista važno, pogled mijenja zahvaljujući Evanđelju te se razvija kritičko promišljanje o društvenom sustavu koji ne stavlja osobu u središte i koji na različitim razinama stvara situacije nepravde i egzistencijalnog siromaštva. Pritom je dodao:

„Zato nemir izaziva strah, kao i otkrivanje vlastite nutrine, duhovnosti, a još više Evanđelja.“

Njegovati zdravi nemir

Petrov je nasljednik stoga ponovno istaknuo potrebu njegovanja zdravoga nemira upravo ondje gdje se nalazimo, među ljudima koji hodaju uz nas, u stvarnosti i društvu u kojemu otkrivamo vrijednost humanijeg i ispunjenijeg života, otvorenog susretu s Bogom i radosti vjere:

„Moramo njegovati taj nemir i dati mu prostora; kao što sam rekao, tražiti u sebi nastojeći da nas ne nadvladaju vanjski ritmovi i zavodljivosti, njegujući trenutke tišine, zaustavljajući se možda nekoliko minuta dnevno kako bismo čitali Evanđelje i razgovarali s Bogom“, rekao je potaknuo da tim putem ne idemo sami.

„Trebamo nastojati prolaziti tim unutarnjim putem zajedno s drugima, dopuštajući da nas prate na crkvenim putovima, razgovarajući sa svećenicima, redovnicima, redovnicama i ljudima koji su, poput nas, krenuli tim putem.“

Tiha bolest

Djevojka Carmina u svojem se svjedočanstvu osvrnula na depresiju kao bolest koja se često skriva zbog srama, a sa sobom nosi tamu, izolaciju i veliku bol. Priznajući da je jedne večeri pokušala počiniti samoubojstvo, istaknula je da joj je Bog dao drugu priliku i da će mu na tome biti vječno zahvalna.

Pritom je upitala kako možemo imati povjerenja u Boga kada se čini da se ni za što, pa čak ni za nas same, ne isplati živjeti.

Duboko dirnut tim svjedočanstvom, papa Lav se osvrnuo na tu tihu bolest depresije primjećujući kako je mentalno zdravlje posebno ugroženo u najrazvijenijim društvima jer se proširila ideja napretka koja ljude izlaže pritiscima, očekivanjima i napetostima koji narušavaju temeljne životne ravnoteže. Stoga je rekao da je potreban zdravstveni sustav koji će među svoje prioritete uključiti tu nevidljivu i raširenu patnju koja pogađa i mlade ljude.

„Živjeti ovo iskustvo je teško, kako Sveto pismo više puta svjedoči; postoje trenuci tame i patnje koje naše društvo ušutkava, jer određeni kulturni modeli uvijek žele da budemo pobjednici i savršeni. Stoga ograničenja, krhkost i bol moraju biti uklonjeni, ograničeni na zaglušujuću tišinu samoće ili čak srama. I u tim trenucima možemo instinktivno pomisliti da nas je i Bog napustio. Ali Isusov križ nam govori da nas Bog ne napušta, da ostaje raspet s nama u trenucima boli i krajnje usamljenosti, da skuplja ne samo naše suze, već i vapaj naše patnje koji drugi ne čuju, vapaj koji je Isus učinio svojim na križu govoreći: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? (Mt 27,46).“

Potom je podsjetio na katehezu pape Benedikta XVI. o posljednjim Isusovim satima kada se njegova patnja pretvara u molitvu i vapaj. Tako i mi trebamo postupati: ustrajno moliti, tražiti pomoć i otvoriti se nekome tko će nas primiti za ruku i pomoći nam izaći iz tog vapaja. Pritom je rekao:

„Ne smijemo spiritualizirati patnju svodeći je površno na Božju volju ili na neki njegov tajanstveni plan, jer to može umanjiti stvarnost te patnje, ušutkati je i dodatno raniti ljude. Bog ne želi patnju: on je nosi zajedno s nama i poziva nas da mu ustrajno vjerujemo. Prisjetimo se onoga što je govorio papa Franjo: s Bogom, život se uvijek iznova rađa.“

Zarobljenici zla

Djevojka Cecilia je u trećem svjedočanstvu govorila o oprostu. Kao djevojčica proživjela je traumu gledajući kako njezin otac pokušava ubiti majku, a pritom je smrtno ranio mladića koji je intervenirao kako bi je obranio. To je stvorilo majčinu bol koja se prepustila drogi, kao i patnju desetogodišnje djevojčice prisiljene živjeti u domu za maloljetnike. Tek je ljubav udomiteljske obitelji uspjela otvoriti njezino srce u koje je ušao i Isus. Danas se, međutim, bol vraća kroz osjećaj da ju je Bog napustio i kroz teškoću opraštanja ocu koji joj je nanio toliko zla.

Papa Lav ju je pozvao da na to gleda iz drugačije perspektive:

„Moramo li se pitati gdje je bio Bog ili se trebamo zapitati o čovjeku i čovječanstvu, o tome kako smo ponekad zarobljenici zla do te mjere da postajemo nasilni prema drugima, kako ne uspijevamo njegovati ljubav i poštovati druge u njihovu dostojanstvu i slobodi?“

Dramatična stvarnost femicida

Mnoge vijesti iz crne kronike i danas odražavaju otrovano ozračje koje vlada u obiteljskim odnosima, obilježeno zlostavljanjem i tlačenjem, a osobito nasiljem nad ženama koje nažalost često završava femicidom – napomenuo je Petrov nasljednik te dodao da je nužno suočiti se na osobnoj i na društvenoj razini s tom dramatičnom stvarnosti koja ima antropološke i kulturne uzroke.

„Ne možemo pripisati Bogu ono što nam je dano; ne možemo zamisliti da će Bog odozgo automatski odgovoriti na naše potrebe ili čudesno spriječiti da se dogodi zlo; On nas je obdario inteligencijom i voljom, dao nam savjest, obdario nas dostojanstvom i slobodom, a prije svega, došao nam je pokazati, u svom Sinu Isusu Kristu, put kojim moramo ići kako bi naši životi bili potpuno ljudski i da bi pravda, mir i bratstvo vladali u našem društvu. Dao nam je svog Duha, upravo zato da ljubav bude ključ svih naših ljudskih odnosa. Ako nasilje postoji, ako sebičnost pobjeđuje, ako se čak i ljubav među članovima obitelji pretvara u mržnju, moramo si postaviti neka pitanja o sebi, o dinamici našeg društva, o kulturi individualizma, o iskušenju nasilja, a ne o Bogu.“

Papa Lav XIV. na molitvenom bdjenju s mladima u Španjolskoj / Foto: Vatican Media

Pomiriti se sami sa sobom

Sveti je Otac istaknuo da je oprost moćan lijek protiv zla koji liječi naše unutarnje rane, kao dio jednoga procesa i puta. Moramo neprestano moliti Gospodina za oprost, možda i tijekom cijeloga života, kako bi u nama proširio prostor ljubavi upravo ondje gdje smo bili ranjeni, kako bi nam pomogao da se pomirimo sa samima sobom i s onim dijelom svoje prošlosti koji je obilježen patnjom, kako bi postupno pretvorio ogorčenost u milosrđe i suosjećanje. Pritom je napomenuo:

„To je dug put i proces koji zahtijeva mnogo strpljenja. To je rad koji moramo učiniti na sebi, kako osobno tako i uz pomoć različitih putova praćenja i unutarnjeg pomirenja. Važno je ne obeshrabriti se: na putu oprosta napredujemo malim koracima.“

Otvoriti srce za oprost

Na kraju je rekao da oprost ne znači nužno povratak na stanje kakvo je bilo prije, niti podrazumijeva obnavljanje punog odnosa s osobom koja nas je povrijedila, osobito kada je riječ o nasilju. Ipak, nešto se može učiniti:

„Možemo zadržati dobrohotan stav srca prema toj osobi, odbaciti svaki oblik mržnje i osvete, nastojati obnoviti odnos koliko je to moguće te možda moliti za njega ili za nju. To nam pomaže ulaziti sve dublje u dinamiku oprosta i pomirenja s Bogom i s drugima.“

„Mi smo grešnici kojima je oprošteno, pomireni i sposobni opraštati, sposobni biti nositelji mira“ – zaključio je Sveti Otac.