Duhovni poziv sam prvi puta osjetila kada sam tijekom pripreme za prvu pričest išla na pobožnost križnog puta u svojoj župnoj crkvi.

Tetka koja me vodila u crkvu prije same pobožnosti objašnjavala mi je kako se trebam ponašati. Rekla je:

„Sad će se križ nositi kroz crkvu od postaje do postaje, mi ćemo ustati i pratit ćemo križ, kamo god da oni nose križ ti se okreni prema križu. Velečasni će molit’ i zbor će pjevat’, a ti zapamti da samo gledaš u križ.“

Tada nisam znala kakvi su to točno osjećaji koje sam dobila tijekom pobožnosti, ali poželjela sam da mogu zauvijek ostati tamo u crkvi i moliti i iz ove perspektive koju sad imam u tome prepoznajem klice svoga poziva.

U tom periodu počela sam vrlo intenzivno moliti i često ići u crkvu.

To je mojoj obitelji bilo pomalo čudno jer moji roditelji nisu bili praktični vjernici.

Iako imaju sve sakramente i primaju svećenika na blagoslov kuća, no nisu baš išli u crkvu osim eventualno na polnoćku i slično. Nekako se više smatralo da je pohađanje mise i ostalih pobožnosti „za stare bake“ i ljude koji imaju velikih problema pa se „moraju moliti“.

Raspelo / Foto: Unsplash

U tom razdoblju puno sam čitala o životima svetaca i prvi put pomislila da bih i ja voljela biti časna sestra kao i tako puno svetih i slavnih redovnica o kojima sam čitala.

Tako je bilo sve od moje 8. pa do 13. ili 14. godine.

Tada sam doživjela svojevrsna razočaranja.

Tada sam mislila da sam razočarana u Crkvu i Boga, no sada shvaćam da sam zapravo bila razočarana samo u obične ljude unutar Crkve koji su bili puni mana, grijeha i zabluda, kao što sam i sama.

Također, mislim da mi je nedostajalo znanja o vlastitoj vjeri pa sam u vezi mnogih stvari tapkala u mraku ili tražila odgovore na krivim mjestima.

Tako sam prestala ići u crkvu i s vremenom prestala i moliti.

Ne mogu reći da sam prestala vjerovati, cijelo vrijeme sam bila duboko uvjerena da Bog postoji.

Ali sam prestala imati povjerenja u Boga, da je on dobar i svemoguć i sveznajuć, mislila sam da ja sama znam više i bolje nego On.

Kao što sam rekla, moji nisu bili toliko uključeni u vjeru.

Kada su primijetili da nedjeljom ne idem na misu nisu me puno pitali, nisu me poticali ni nagovarali.

lajkovi, društene mreže, mobitel, internet, mladi

Upravo zato nisam osjećala nikakav pritisak ni razlog zašto bih nastavila s tim. Tako je došao i dan moje krizme koji je bio dijametralno suprotan od dana prve svete pričesti.

Na dan prve pričesti zaista sam bila presretna i s voljom i željom sam pristupila tome sakramentu, dok sam na krizmu išla doslovno „radi reda“.

Nakon toga je nastupila srednja škola.

Imala sam vrlo lijepo iskustvo u srednjoj školi, dobre prijatelje, sve je tada bilo ispunjeno bezbrižnošću, druženjima, izlascima i slično.

Nikad se nisam previše opterećivala ocjenama i učenjem, ali uvijek sam bila odlična što sam tada (možda malo nevoljko) ipak pripisivala Božjoj pomoći (iako sam i dalje bila tvrdoglava i nisam mu se htjela previše obraćati).

Tada sam počela razvijati neke stavove o svijetu koji se kose ili ne slažu s crkvenim naučavanjima.

Kad je došlo vrijeme za studij, upisala sam fakultet u Zagrebu i to ljeto dobila mjesto u studentskom domu.

Budući da dolazim iz malog mjesta koje je dosta udaljeno od Zagreba, bila sam vrlo zabrinuta kako ću to sve uspjeti i zato sam cijelo ljeto prije odlaska molila krunicu svaki dan.

Ipak, kao što sam rekla, bila sam i dalje vrlo tvrdoglava pa nisam nikako htjela na ispovijed i misu.

Mislila sam da, ako izmolim koju krunicu „za svaki slučaj“, to će biti dosta od mene.

Mladi u dvorištu crkve Sveta Mati Slobode / Foto: Fran Ušurić, Fran Sočo

Kada sam krenula na fakultet i uselila u studentski dom upoznala sam vrlo veliko društvo u kojem je većina djevojaka redovito išla na misu, vjeronauke, susrete, intenzivno su molile i postile i imale povjerenje u Boga koje je meni nestalo u adolescenciji.

Isprva mi nisu bile jasne jer sam smatrala da su takve stvari ili priče za malu djecu ili za stare bake koje sjede u crkvi.

Iako sam imala potpuno drukčije stavove od njihovih i iako se nisam ponašala kao one, ipak su me prihvatile i nikad nisu osuđivale.

Bile su pune ljubavi, prijateljstva, velikodušnosti, a uz to su se držale svoje vjere i stavova unatoč teškoćama i unatoč izazovima društva u kojem živimo.

Malo pomalo to me potpuno osvojilo i počela sam opet ići u crkvu, slušati razna predavanja, vjeronauke i slično.

Sve to potaklo je opet onaj plamen maštanja o redovničkom životu.

Te djevojke su mi i danas vrlo velika potpora i poticaj da ustrajem u vjeri i ostvarenju želje za redovništvom.

Foto: HKM

Nakon što se približilo vrijeme za pisanje diplomskog rada, već sam u srcu bila odlučna da je to ono što bih željela. Za mnoge ljude u mom životu to nije bio logičan slijed.

Tijekom srednje škole i fakulteta nisam pokazivala nikakve znakove da bih se na to mogla odlučiti.

Bila sam dobra studentica, provodila sam vrijeme s prijateljima, družila sam se, zabavljala, pila, (nekad zaista i previše), podrazumijevalo se da sam sada mlada i da ću nastaviti tako i da ću onda ubrzo naći posao ili nekog dečka.

Kad sam svoje želje podijelila sa svojim roditeljima, reakcija je bila neočekivano loša i burna.

Zbog njihovog protivljenja nešto se u meni poljuljalo.

Trebalo mi je dosta vremena da se smirim i da opet u srcu razaberem što bih željela.

Božji poziv u redovništvo je ipak u mom srcu pobijedio sve.

Sve želje koje sam imala i koje još imam su premalene u usporedbi s ovom. To mi se potvrdilo i u susretu i razgovorima s časnim sestrama koje sam puno posjećivala i promatrala njihov život i djelovanje.

Imam puno ljubavi i poštovanja za svoje roditelje, ali znam da je slušanje Božjeg glasa za moj put važnije od njihovih želja i briga.

Stope u pijesku / Foto: Canva

Savjeti za kraj

Dok ovo pišem, još nisam pristupila redovničkoj zajednici, ali se nadam da uskoro hoću, a od Boga molim snagu za sebe i svoju obitelj da svi prihvatimo ono što Bog najviše želi za nas, a to je da se spasimo u vječnom životu žrtvujući se u ovome, svatko na svoj način.

Ne smatram se ni približno dovoljno kvalificiranom da nešto puno savjetujem ili govorim o temi poziva, sve što mogu je dati svoje iskustvo.

To iskustvo mi pokazuje da Bog poziva, čuva pozvane i ne napušta ih nikada (čak ni onda kada bismo htjeli da nas pusti na miru).

• Na temelju svog iskustva, svakome tko je osjetio duhovni poziv preporučujem prije svega puno molitve, da se što više uđe u tišinu molitve i razmatranja jer buka i zadovoljstva ovog svijeta vrlo lako uznemire dušu i um pa se odluke donose teško ili nikako.
• Preporučujem da posjećuju i razgovaraju s redovnicima, redovnicama i svećenicima jer je lakše donijeti odluku kada se u praksi vidi čime se bave, kako žive i slično.
• Osim toga, preporučujem im da se okruže ljudima koji su također u vjeri i s kojima mogu razgovarati o tim temama.
• Ne osuđujte i ne sablaznite se time što u redovničkim zajednicama ili Crkvi ima grešnih ljudi, sjetite se da ste i sami takvi i da smo svi skupa pozvani popravljati sebe i stanje u Crkvi i društvu.
• Roditeljima i odgajateljima mladih bih poručila da ne gase želju i vatru poziva u svojoj djeci. Ako poznajete ili odgajate osobu koja razmišlja o tome, nježno ih podupirite i savjetujte, čak i onda kada ne razumijete o čemu govore ili zašto osjećaju to što osjećaju.
• Ako ste ljudi vjere i zabrinuti ste zbog manjka duhovnih poziva, pokušajte biti kao one djevojke koje sam spomenula iz moga života, ustrajni u vjeri i poštivanju Boga, puni razumijevanja i bez osuđivanja, nikad ne znate koga će to osvojiti za Boga i koga će potaknuti na razvijanje vjere i odnosa s Bogom.
• Na kraju svakome preporučujem onaj isti savjet s početka priče, okrenite se prema križu i što god da se događa samo gledajte i pratite križ.

Za sada, anonimno

Foto: Canva

Svjedočanstvo djevojke koja dolazi na susrete vikendom kod sestara Družbe Presvetog Srca Isusova podijelila je s nama voditeljica susreta s. Anita Crnković u HKR-ovoj emisiji „Budimo mladi“ u ponedjeljak 1. prosinca.