Prvo: Misa je posjet nebu

“Nebesa se otvaraju i mnoštvo anđela dolazi pomoći u svetoj misnoj žrtvi”, rekao je sv. Grgur Veliki.

Crkva ne kaže samo da je misa “predokus” neba; kaže da je to mjesto gdje nam se nebo spušta ususret, piše Aleteia.

Svi su tu. Okupljamo se prije svega s Kristom, “glavnim nositeljem našeg euharistijskog zajedništva”, okupljamo se i s Crkvom – “ne samo udovima koji su još ovdje na zemlji, nego i onima koji su već u slavi nebeskoj”. Također, “Marija je prisutna, s Crkvom i kao Majka Crkve, na svakom našem euharistijskom slavlju”, rekao je sv. Ivan Pavao II.

Vlč. Ivan Grbišić / Foto: Dario Zürchauer

Misa kao raj na zemlji podnaslov je Gozbe Jaganjčeve večere Scotta Hahna. “Kad počnemo uviđati da nas nebo čeka na misi, već počinjemo prilaziti svom domu na nebo,” piše, “i već počinjemo donositi nebo kući sa sobom.”

Drugo: Krunica uvijek iznova upozorava na pakao!

U krunici uvijek iznova prolazimo kroz četiri posljednje stvari, tražeći od Marije da “moli za nas grešnike sada i u času naše smrti” i stavljajući se u prisutnost “Oca našega koji jesi na nebesima” nadamo se da će nam “oprostiti grijehe naše” i “izbaviti nas od zla”.

To je konačno zlo pakla od kojeg se trebamo osloboditi.

Molitva krunice pred likom Gospe/Foto: Dario Zürchauer

“Slijedeći Kristov primjer, Crkva upozorava vjernike na ‘žalosnu stvarnost vječne smrti’, koja se naziva i ‘pakao’”, kaže Katekizam. “Naša sloboda ima moć da donosimo odluke zauvijek, bez povratka”, dodaje se.

C.S. Lewis upozorava: “Najsigurniji put do pakla je postupni – blage padine, mekane noge, bez naglih skretanja, bez prekretnica, bez putokaza.”

Gospa Fatimska se složila i postavila nam putokaze u krunicu, učeći troje malih pastira da dodaju ovu molitvu nakon svakog desetljeća krunice: „O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe. Sačuvaj nas od paklenoga ognja. Povedi sve duše u nebo, posebno one kojima je tvoje milosrđe najpotrebnije.”

Treće: Sud i ispit savjesti

Svakome od nas će biti suđeno jednog dana kada će “slavni Krist otkriti tajne namisli srdaca i dati svakom čovjeku prema njegovim djelima i prema njegovu prihvaćanju ili odbijanju milosti”, kaže Katekizam.

Dugogodišnja je praksa katolika da se svake večeri pripremaju za taj trenutak ispitom savjesti – pregledom naših života i imenovanjem naših grijeha – a ispit savjesti je potreban za sakrament ispovijedi.

Kada se radi kako treba, “Ispitivanje savjesti nikada ne izaziva očaj, uvijek nadu”, rekao je Fulton Sheen.

Prebacujem se između šest različitih načina kako to činiti: pregledavajući sedam teških grijeha, sv. Pavlov opis ljubavi, Deset zapovijedi, Isusove izjave o svrsi života i ispitivanje mog odnosa s Bogom, drugima i samim sobom.

Četvrto: Noćna molitva je noćni memento mori, podsjetnik na smrt

“Smrt svaki dan imajte pred očima”, kaže sveti Benedikt u svom Pravilu, a njegov je monaški pokret pomogao oblikovati liturgiju sati tako da je svaki dan život u malom.

Kao što mornare vodi zvijezda do luke, tako kršćane vodi Marija na nebo.

U noćnoj molitvi katolici se mole koristeći Šimunove riječi iz Evanđelja po Luki. Bilo mu je objavljeno da neće umrijeti prije nego što vidi Mesiju. Ugledavši malog Isusa molio se: “Sada otpuštaš slugu svoga u miru”, jer “moje su oči vidjele spasenje koje si pripremio pred očima svakoga naroda”.

Prisjećajući se njegovih riječi svake noći prije nego što uđemo u nesvjesnost sna, prakticiramo stav koji bismo trebali imati prije naše konačne nesvijesti u smrti.

Zatim, posljednja stvar koju molimo svake večeri je “Salve Regina”, zazivajući kraljicu neba za milost. Kako je to rekao sveti Toma Akvinski: “Kao što mornare vodi zvijezda do luke, tako kršćane vodi Marija na nebo.”