U emisiji se kardinal Kuharić prisjetio 1969. godine, kada je akademik Ivan Supek organizirao veliku proslavu 300. obljetnice Hrvatskoga sveučilišta. Tada je predsjednik Hrvatskog sabora bio Jakov Blažević, a bilo je primanje u Banskim dvorima na koje je doputovao i Tito sa suprugom Jovankom, prisjećao se Kuharić.

“Blažević je i mene pozvao na to primanje, a ja sam tada bio administrator Zagrebačke nadbiskupije. I otišao sam, budući da se radilo o Hrvatskom sveučilištu. Budući da sam zakasnio, svi gosti su bili raspoređeni po salonima i ja sam doveden do salona u kojem je bio Tito, Jovanka, sjedio je tu i Blažević i njemački znanstvenik Heisenberg, Savka; oni su ustali kad sam ušao, pozdravili smo se. Ponudili su mi da sjednem među njih i stavili mi stolicu između Tita i Jovanke. Blažević je odmah počeo temu nadbiskupa Stepinca.

Foto: Nedjeljko Pintarić/Glas Koncila

Rekao sam da je nadbiskup Stepinac postao nadbiskupom jer je bio čestit svećenik i kao nadbiskup časno je vršio svoju službu. A Blažević mi odvrati da on ima dokumente da je Stepinac podupirao Pavelića. Odgovorio sam da je nadbiskup stajao ne iza postupaka određene konkretne vlasti nego je stajao iza načela, iza principa da svaki narod ima pravo na svoju slobodu i da hrvatski narod ima pravo na svoju slobodu. Rekao sam mu da je ovdje osuđen nevin čovjek.

Tito je razgovarao s Heisenbergom, a mislim da je nas slušao. Okrenuo se prema nama i pitao da kakve mi to teološke diskusije vodimo. Blažević je tumačio kako je završio vjeronauk u Gospiću, kako je učio dogmatiku i moral i da bi htio sa mnom razgovarati. Bilo da on posjeti mene ili ja njega. No rekao mi je da bi me moglo nešto smetati. Pitao sam što bi to bilo. Kazao je: ‘Mi svi koji smo bili uključeni u proces protiv nadbiskupa Stepinca, svi smo ekskomunicirani.’ Jer je papa Pio XII. sve katolike uključene u taj nepravedni proces protiv Stepinca ekskomunicirao. Rekao sam Blaževiću da sama ekskomunikacija nije prepreka za naš razgovor. Tako je i završio taj razgovor, ali se poslije više nismo sreli da bismo razgovarali.

Smatram to časom Providnosti da sam pred najvišim vodstvom države i Partije kazao da su osudili nevinog čovjeka”, rekao je Kuharić.

Kardinal Kuharić u emisiji Hrvatskog radija naglasio je da je atmosfera nakon zatvaranja nadbiskupa Stepinca bila takva da vjernike, Crkvu njegovo zatvaranje nije iznenadilo. Prisjetio se kako je u novinama neprestano bila pripremana ta situacija da ga se zatvori, najavljivao se sud i čak prognozirala i smrtna osuda.

“Nije nas iznenadilo, ali nam je bilo skoro nezamislivo da jedan zagrebački nadbiskup bude zatvoren i suđen kao zločinac. A znali smo da je bio zagrebački nadbiskup na visini, da je vršio svoju dužnost, da je za vrijeme rata branio svakoga tko je bio izvrgnut bilo kakvom progonu ili nasilju, da nije pravio razlike, da je založio sav svoj život u obrani ljudskih prava i dostojanstva ljudske osobe. Bio je protiv svakog totalitarizma pa i kraljevske diktature u staroj Jugoslaviji jer je vidio što se događalo, da su ljudi bili batinani, zatvarani, mučeni, pucalo se na njih iz čistog mira. Bio je protiv rasističkog totalitarizma i bio je protiv crvenog totalitarizma. Mislim da on može ući u red najhrabrijih biskupa Europe onoga vremena što se tiče odnosa prema rasizmu. On je javno govorio protiv rasizma kao ideologije koja je protiv čovjeka jer je i protiv Boga”, istaknuo je zagrebački nadbiskup Kuharić i dodao: “Mi smo znali da je najvažniji razlog poslanica iz rujna 1945. Tada je vlast vidjela da ima tu Crkvu, predstavljenu biskupima, među kojima se osobito isticao zagrebački nadbiskup, i da ta Crkva po svojim pastirima neće šutke podnositi bilo kakve povrede ljudskih prava, slobode, sigurnosti i zato je trebalo ušutkati taj glas Crkve. Bila je to čitava linija otpora Crkve komunizmu koji je htio zarobiti hrvatsku savjest i ugasiti vjeru u ljudima. To je ideološka pozadina svega, vidjelo se da tu postoji otpor, i da će biti glasan i treba ga ušutkati.”

Kardinal Kuharić posvjedočio je da je nadbiskup Stepinac i u zatvoru bio  simbol vjernosti, ustrajnosti, da se Crkva i hrvatski narod nisu dali zarobiti, da su ostali slobodni. Blaženog Stepinca pamti kao uvijek vedrog čovjeka:

“On uopće nije bio nesretan. Onaj koji ima čistu savjest i koji zna da trpi nepravedno ne može biti nesretan. Čovjek vjere ne može biti nesretan niti u tamnici. On može biti samo nesretan grijehom. Ali čistom savješću, čovjek i u trpljenju ne može biti nesretan. Jer nesretan biti znači ne imati nade. A njegovo je geslo bilo ‘u tebe se Gospodine uzdam’, njegovo je geslo bilo nada. I to ne nada bezlična, maglovita nada nego sigurnost iz vjere. On je znao da sve prolazi i da će i to proći. Ispunilo se i to da je država propala i sistem je propao, i to nenadano, kako god je bio moćan, sa silnim svojim naoružanjem, s organizacijom tajne policije da je gotovo svaki čovjek bio pod kontrolom, on je propao. I ta nada, ta vjera u Boga je njemu bila stalna podrška, stalno svjetlo, da je podnosio svoj križ, svoju kušnju uspravno.”

“O nijednom se čovjeku u hrvatskom narodu poslije rata nije toliko puta izrekla riječ zločinac kao o zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Stepincu”, istaknuo je kardinal Kuharić i nastavio: “To su bili bestidni izrazi. Na primjer, kako je bio čovjek mržnje i kako je mrzio srpski narod i kako je rado prihvaćao košarice plavih srpskih očiju koje su mu donosili. To je pisano u novinama. Takva bezbožna propaganda puna mržnje je bila usmjerena protiv njega kao protivnika komunizma. Komunizam je, predstavljajući samog sebe, naviještao drugačiji svijet, svijet socijalne pravednosti, slobode, bratstva, svijet mira, to je bila propagandna slika komunizma, a šutjelo se o stvarnosti komunizma. A Crkva je znala što se događa u Rusiji, kakav je to progon vjere, Crkve, kako se ruše crkve, kako se zatvaraju svećenici, redovnici. Mi smo to znali i nismo mogli očekivati da će taj sistem koji se u Rusiji otkrio i pokazao svu svoju brutalnost protiv čovjeka, da će on nama donijeti sreću. I zato je nadbiskup Stepinac i prije rata, možda manje za vrijeme rata, ali i poslije rata naglašavao zlo te ideologije koja je protiv Boga i čovjeka i to mu komunizam nije opraštao i zato ga je htio moralno sasvim diskvalificirati, kao da je najveći zločinac. Zločinac je bio u svim govorima i u vojsci i u školama i u sredstvima javnih priopćavanja, uvijek zločinac.”

Talijanski premijer Roman Prodi i zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić/FOTO: Reuters/PIXSELL

Kuharić je rekao da su blaženog Stepinca slikali tako crnim bojama, i što su one bile crnije to je svjetlost njegova lika više svjetlila, vjernici su znali da je on sama protivnost toj propagandi. “Ne moramo se čuditi što još uvijek ima ljudi na stavovima optužnice, to je znak da je propaganda zaslijepila duhovne vidike i zaslijepila savjest i da ti ljudi nisu u mogućnosti da se oslobode i uvide istinu u njezinom pravom sadržaju. I to će trajati, nećemo mi promijeniti nečija mišljenja da i sto knjiga napišemo”, rekao je kardinal Kuharić i posvjedočio da je, kad je postao zagrebački nadbiskup, svakog 10. veljače, na obljetnicu Stepinčeve smrti predvodio slavlje mise u katedrali: “Smatrao sam svojom dužnošću tada uputiti i riječ; za mene braniti zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca znači braniti istinu i braniti pravednost i suprotstaviti se laži koja je ocrnjivala njegovu osobu i njegovu službu, a cilj je uvijek bila Crkva. Kad se god napadne pastir, napada se cijela zajednica, to je Isus rekao. Zato sam nastojao po svojoj savjesti izvršiti dužnost prema Crkvi, prema svojoj savjesti, prema hrvatskom narodu da i on čuje istinu o nadbiskupu Stepincu.”

Sluga Božji Kuharić spomenuo je i jedan intervju tih dana na beogradskom radiju s tadašnjim beogradskim nadbiskupom koji je branio Stepinčevu nevinost. U emisiji se javila slušateljica koja je beogradskog nadbiskupa prozvala da kako može braniti Stepinca kad je ona vidjela da je Stepinac osobno klao srpsku djecu: “To je primjer do kojih dubina se može otrovati ljudska srca mržnjom. Sva poslijeratna propaganda, kad se god radilo o Stepincu i Katoličkoj Crkvi i hrvatskom narodu kao takvom, bila je propaganda mržnje.”

Kuharić se prisjetio  15. srpnja 1945. kada su svi mladomisnici, među njima i tada mladomisnik Kuharić, bili kod nadbiskupa Stepinca na objedu i tada im je rekao: „Šaljem vas u krvavu kupelj”. Poslan na župu Rakov Potok, Kuharić je vrlo brzo shvatio o čemu je nadbiskup Stepinac govorio. U rujnu 1946. ubijen je župnik susjedne mu župe Sv. Martin pod Okićem, Pavao Bedenik. Pogođen je iz lovačke puške, a počinitelj se nikada nije našao. Na tu vijest o ubojstvu, svjedočio je kardinal Kuharić, tada mladi svećenik, milicija je u Rakovom Potoku reagirala s oduševljenjem, slavili su tu vijest. Malo iza toga zatvoren je nadbiskup Stepinac.

Susret hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i kardinala Franje Kuharića 30. svibnja 1990./FOTO: Reuters/PIXSELL

Dan nakon što je zatvoren Stepinac, Kuharića je na putu kući zaustavio komandir, potpukovnik i raspitivao se što ima novog, što narod kaže na vijest da je Stepinac zatvoren. Kuharić mu je odgovorio da svatko misli svoje misli, a komandir ga je pitao što on, Kuharić, misli. „Mislim da je nadbiskup Stepinac nevin”, odgovorio mu je Kuharić. A ovaj mu rekao da ako hapse nevine ljude, zašto nisu uhapsili i njih dvojicu, komandira i Kuharića. Kuharić mu je rekao da nadbiskup Stepinac nešto znači u hrvatskom narodu. „I to je bio razgovor koji me upisao u policijski dosje”, prisjetio se kardinal Kuharić.

22. veljače 1947. Kuharić se, suprotno običaju, u subotu uputio u susjednu župu Sv. Martin pod Okićem (inače je išao nedjeljom ujutro i ondje koncelebrirao misu). Vraćajući se u nedjelju ujutro pješice u Rakov Potok, dočekao ga je njegov zvonar i rekao mu: „Velečasni, da ste bili sinoć kod kuće bili biste ubijeni.”

Te su subote navečer, naime, došla dvojica naoružanih i tražili svećenika Kuharića, no nisu ga našli. Pucali su i u psa koji je na njih lajao. Pred sobom su čekali do kasno navečer, provalili u sobu, odnijeli svu odjeću, sve što je Kuharić imao, razbili kalež, pokaznicu, raspelo i otišli. Onda je milicija zapečatila Kuharićevu sobu, no Kuharić se, na poticaj biskupa Lacha vratio u župu, i tad su mu otpečatili sobu i vidio je što su u njoj učinili. U sobi je našao papir na kojem je bilo napisano „Pope, makni se što prije jer će te magla pojesti”, drugim riječima – likvidirat ćemo te.

„U međuvremenu sam doznao da je milicija naoružala ove koji su išli u akciju mog likvidiranja. Puno sam puta nakon toga bio na ispitivanjima gdje su me ispitivali tko bi to mogao biti tko me želio ubiti, ali nisam ništa govorio. Na jednom od tih ispitivanja, saslušanja na OZNI, pitali su me kako će to biti u paklu, jer po vašoj vjeri mi ćemo doći u pakao, kazali su, mi koji ne vjerujemo. Ja sam kazao – to ćete vi vidjeti. Samo ja vam ne želim da tamo dođete. I rekao sam – mi smo dva svijeta. Vi niječete Boga, mi vjerujemo u Boga. Vi meni želite zlo, a ja vama želim dobro”, rekao je kardinal Kuharić i zaključio da je svog likvidatora, čovjeka koji ga je trebao ubiti kasnije susretao, čak ga i vjenčao, poučavao ga, premda nije imao vjere, ali je njegova zaručnica htjela brak u Crkvi. Kuharić mu je rekao da zna sve. Ali se nesuđeni ubojica zbog toga nije uzrujao. Kuharić ipak, kako je rekao, nije imao nikakvu mržnju prema njemu premda taj čovjek nije pokazivao znakove kajanja.

Cijelu emisiju Prvog programa Hrvatskog radija “Zagonetno putovanje – Putujemo Hrvatskom” Kardinal Franjo Kuharić poslušajte ovdje.