U homiliji nadbiskup Kutleša objasnio je kako stojimo pred otajstvom svećeničkoga ređenja kada u rukama današnjih ređenika promatramo više od tijela i krvi odnosno vidimo instrumente milosti koje će od danas služiti Božjemu narodu na posve nov način.

To je srce svećeničkoga poziva: dopustiti Kristu da se posluži našim rukama.

„Te će ruke blagoslivljati, podizati posrnule, dijeliti svete sakramente, prikazivati euharistijsku žrtvu i pružati Kristov dodir svijetu. One će, poput Kristovih ruku, postati znak Božje prisutnosti među nama. To je srce svećeničkoga poziva: dopustiti Kristu da se posluži našim rukama, našim srcem i čitavim našim bićem.“

Svećeničko ređenje u Zagrebačkoj nadbiskupiji / Foto: TUZG

Svojim su rukama do ređenja, obavljali mnoštvo običnih stvari koje će nastaviti i dalje obavljati, istaknuo je nadbiskup, ali od danas njihove ruke nisu više iste – postaju posvećene.

Sveti red prezbiterata primili su:

• Za Zagrebačku nadbiskupiju: vlč. Dominik ČAUŠIĆ, vlč. Ivan ČUS, vlč. Matko FILIPOVIĆ, vlč. Krešimir HARAMIJA, vlč. Ivan IVIČEK, vlč. Kristijan KOLONIĆ, vlč. Grgo MARKOVIĆ, vlč. Franjo PIŠTELEK, vlč. Pavao PRUSINA, vlč. Luka ŽEŽELJ.
• Za Hrvatsku kapucinsku provinciju svetog Leopolda Bogdana Mandića: fra Marko NEDIĆ, OFMCap., fra Mislav ŠEBEČIĆ, OFMCap.,  fra Dario TOLIĆ, OFMCap.
• Za Hrvatsku franjevačku provinciju svetih Ćirila i Metoda: fra Benjamin MILKOVIĆ, OFM, fra Davor PALIĆ, OFM, fra Antonio TKALAC, OFM.
• Za Hrvatsku salezijansku provinciju svetog Ivana Bosca: Frano BEŠLIĆ, SDB, Ante BULAT, SDB, Ivan DVORAČEK, SDB, Tomislav ŠIMUNOVIĆ, SDB.
• Za Hrvatsku pokrajinu Družbe Isusove: p. Ivan MARINKOVIĆ, SJ, p. Mate ŽAJA, SJ.
• Za Hrvatsku dominikansku provinciju Navještenja BDM: fr. Mislav MATIJAŠIĆ, OP, fr. Kristijan ZELIĆ, OP.

Svećeničko ređenje u Zagrebačkoj nadbiskupiji / Foto: TUZG

Od dana dana ređenja postaju „ruke koje blagoslivljaju, podižu pale i prinose Krista na oltaru“, a što bi to sve značilo u svakodnevnici?

1. Ruke koje blagoslivljaju

Jedan od prvih prizora koji nam se javi kad razmišljamo o Isusu jest njegovo polaganje ruku na nemoćnike ili blagoslov ispruženih ruku, kao kod uzašašća (usp. Lk 24,50). Isus nije samo navješćivao Radosnu vijest. On je polagao ruke, doticao one koje je društvo odbacivalo, približavao im se.

Vaše ruke postaju most između srca koje krvari i Boga koji proniče srca.

Dragi ređenici, od danas će vaše ruke blagoslivljati s Kristovim autoritetom i autoritetom Crkve. Taj vam autoritet nije dan da pokažete moć, nego da prenesete Božju nježnost. Vaše ruke postaju most između srca koje krvari i Boga koji proniče srca.

Svećeničko ređenje u Zagrebačkoj nadbiskupiji / Foto: TUZG

Mnogo puta nećete znati što reći, ali vaše će ruke znati što učiniti. Spontano će se podići na blagoslov utjehe ožalošćenome, blagoslov ohrabrenja i zaštite djetetu koje polazi u školu. Položit ćete ih na bolesničko čelo u sitne jutarnje sate. Vaša će prisutnost govoriti: „Nisi zaboravljen. Bog te vidi. Bog te voli.“

Vaše će ruke znati što učiniti.

Blagoslov je više od riječi. Blagoslov je kontakt. Pogled. Gesta. Milost u pokretu. U svijetu u kojem mnogi dodiri ranjavaju, svećenik je pozvan doticati kako bi izliječio i povio rane. Zamislite onemoćale ruke starice koja moli za blagoslov, nesigurni pogled zalutalog koji traži pravi put ili čovjeka slomljenoga grijehom, koji izgubljene nade pristupa ispovjedaonici, a svećenik ga podiže odrješenjem.

Svećeničko ređenje u Zagrebačkoj nadbiskupiji / Foto: TUZG

Svijet treba dodir koji blagoslivlja.

Neće vam uvijek biti lako. Nekada ćete biti iscrpljeni. Nekada ćete se osjećati prazno. No zapamtite: vaše ruke nisu više samo vaše. Krist se njima služi. Zato ih čuvajte dostojnima! Ne dajte da ikada postanu oruđe Zloga. Neka nikada ne postanu hladne, zatvorene i pohlepne. Svijet treba dodir koji blagoslivlja. Ljudi žeđaju za rukama koje ne prokazuju, nego pokrivaju ljubavlju. Vaše su ruke pozvane biti znak Očevih ruku, onih ruku koje su prvi put blagoslivljale u stvaranju i nikada nisu prestale blagoslivljati ovaj svijet.

2. Ruke koje podižu pale i onemoćale

U Evanđelju po Marku nalazi se jedan čudesan prizor. Djevojčica je umrla. U kući je plač i očaj. Ali Isus ulazi, uzima je za ruku i kaže: „Talita kum – Djevojko, ustani!“ (Mk 5,41). To je prizor koji sažima svećeničko poslanje. Ljudi su slabi. Padaju. Izgube vjeru, smisao, samopoštovanje. Vi ste oni koji dolaze, ne s osudom, nego s rukom koja podiže. Od danas vaše ruke neće mjeriti koliko je duboko netko pao, nego će podizati svakoga tko želi ustati.

Svećeničko ređenje u Zagrebačkoj nadbiskupiji / Foto: TUZG

Susretat ćete mnoge koji su pali u grijeh, pa i u očaj. Bit će onih koji više ne vjeruju da je moguće početi ispočetka. Tada neće tražiti velikoga govornika. Tražit će nekoga tko zna ljubiti i pružiti ruku koja podiže. Svećenik je poput Isusa koji se sagiba do paloga govoreći: „Ustani. Vrijediš. Ništa nije izgubljeno.“ Zato je važno da vaše ruke budu ruke blizine, a ne one koje guraju još dublje.

Vaš pogled pun razumijevanja i vaša pružena ruka mogu ga pokrenuti.

Ljudi najčešće ne trebaju objašnjenje za svoju bol. Trebaju ruku koja će ih povesti. Biti svećenik ne znači imati sve odgovore. Znači biti spreman koračati uz čovjeka dok ne pronađe nadu. Susrest ćete i nekoga tko je možda sve izgubio – obitelj, posao, dostojanstvo. Dok vam bude pričao svoju životnu priču, nećete ni znati što mu reći, ali ako ljubite svjesni snage svoga pomazanja, vaša prisutnost, vaš pogled pun razumijevanja i vaša pružena ruka mogu ga pokrenuti.

Svećeničko ređenje u Zagrebačkoj nadbiskupiji / Foto: TUZG

Svećeništvo je najprije dar, a potom poslanje. Zato možete razumjeti, jer ste i sami uzdignuti i poslani. Ne kao heroji bez rana, nego kao ranjeni iscjelitelji. Ponekad ćete podići čovjeka samo time što ste ostali, dok su drugi otišli; time što niste pitali mnogo, ali ste razumjeli duboko.

Ne kao heroji bez rana, nego kao ranjeni iscjelitelji.

Zapamtite: podizati druge znači vjerovati u njih više nego što oni vjeruju u sebe. Isus je znao da djevojčica može ustati, iako su svi već plakali nad njom. I vi znate da je čovjek otkupljen krvlju Onoga koji je jedini pobijedio smrt i da je njegovo milosrđe neizmjerno i kad drugi očajavaju. Svećenik ne kaže: „Zašto si pao?“ On pita: „Želiš li ustati?“ Neka vaše ruke budu kao ljestve koje vode iz ponora. Neka se ne umore podizati pale, neka se ne zatvore u strahu, ne udalje zbog oholosti.

Svećeničko ređenje u Zagrebačkoj nadbiskupiji / Foto: TUZG

3. Ruke koje prinose Krista na oltaru

Od svih trenutaka koje ćete doživjeti kao svećenici, nijedan se ne može usporediti s onim kad za oltarom uzimate kruh u svoje ruke i izgovarate riječi: „Ovo je tijelo moje.“ To nisu riječi koje su ponikle iz vaše mudrosti. To su riječi Vječnoga koje su povjerene vašim usnama, vašem dahu, vašim rukama. To je sȃm Krist koji se predaje u vaše ruke.

Prinositi na oltaru, iz dana u dan, beskrvnu žrtvu Sina Božjega.

Oltar je mjesto na kojem prestaje vaša svakodnevica, a započinje vječnost. Mjesto gdje svećenikove ruke postaju posuda nevidljivoga Boga. Zato vas Crkva danas posvećuje. Zato vam biskup pomazuje ruke – jer ćete ih koristiti za ono što ni anđelima nije dano: prinositi na oltaru, iz dana u dan, beskrvnu žrtvu Sina Božjega.

Svećeničko ređenje u Zagrebačkoj nadbiskupiji / Foto: TUZG

Bili za oltarom u velikoj katedrali ili u maloj župnoj kapelici, uvijek će se jednako, na vašu riječ, nebesa otvarati da prigrle zemlju. A vi? Dok sve to budete činili, često nećete ništa osjećati. Često ćete biti umorni; često pritisnuti brigama. No, svejedno, vaše će ruke pred očima naroda podizati Krista. Prinosit ćete njegovu Žrtvu.

Nikada ne dopustite da vam sveta Misa postane rutina

Vaše ruke držat će Tijelo koje se predaje za život svijeta. To je čudo Euharistije. Bog bira ostati među nama preko posvećenih čovjekovih ruku. Ne zato što bi čovjek bio bezgrješan, nego zato što je rekao: „Evo me.“Koliko je do vas, dragi ređenici, nikada ne dopustite da vam sveta Misa postane rutina. Nikada ne zaboravite da ste sluge Otajstva, da niste za oltarom kako biste se pokazali, nego kako biste nestali, a Krist ostao.

Nadbiskup Dražen Kutleša / Foto: TUZG

Ljudi neće uvijek razumjeti što se točno događa na Misi, ali osjetit će vašu brižnu pažnju. Primijetit će kako držite hostiju, kako podižete kalež. Vaše će im geste govoriti: „Ovdje je nešto sveto.“ Svećenik koji s ljubavlju i pažnjom slavi Misu pokazuje svijetu da je Bog stvarno prisutan.

Primijetit će kako držite hostiju, kako podižete kalež.

I kad ostarite, a vaše ruke zadrhte uzdižući Tijelo i Krv Kristovu, neka vam srca i dalje gore nesmanjenim žarom. Svaki put kad izgovorite: „Ovo je tijelo moje“, neka to ne bude samo Kristova žrtva – nego s njom prinesite i svaki svoju. Pazite da se svetinjama koje prinosite i sami posvećujete. Život svakoga od vas, vaš umor, vaša vjernost, sve može postati dar na tom istom oltaru.

Svećeničko ređenje u Zagrebačkoj nadbiskupiji / Foto: TUZG

Dragi ređenici, danas ste na najuzvišeniji način stavili svoje ruke u Božje. One od danas nisu više samo vaše. Od danas se odriču svakog prisvajanja i stavljaju u službu darivanja i prinošenja. One su pomazane za spomen-čine Božje ljubavi u svijetu.

Ne bojte se istrošiti za druge

Oni koji vas budu promatrali možda neće znati sve teološke definicije niti razumjeti liturgijsku dubinu vaših kretnji. No gledajući vaše ruke, znat će da su to ruke koje blagoslivljaju, podižu i donose Krista. Sakrament ređenja vas preobražava iznutra.

Sakrament ređenja vas preobražava iznutra.

Svećeničko ređenje u Zagrebačkoj nadbiskupiji / Foto: TUZG

Vi to nećete uvijek osjećati, ali narod hoće. Zato Crkva danas kliče i raduje vam se, ne zbog vaše savršenosti, nego zato što ste se darovali Bogu. Zato vas molimo: ne bojte se istrošiti za druge. Kristove su ruke križem izranjene i na križu probodene. Ne bojte se ni vi izložiti svoje i biti ranjeni.

Svećeničko ređenje u Zagrebačkoj nadbiskupiji / Foto: TUZG

Nakon homilije uslijedili su obredi svećeničkog ređenja, a na kraju misnog slavlja mladomisnici su mladomisnički blagoslov okupljenim vjernicima.

Na misnom slavlju održanom u sjemenišnoj crkvi Srca Isusova na zagrebačkoj Šalati koncelebrirali su zagrebački nadbiskup u miru kardinal Josip Bozanić, pomoćni biskupi mons. Ivan Šaško i mons. Mijo Gorski, biskupski vikar i kancelar NDS-a preč. Marko Kovač, rektor Međubiskupijskog sjemeništa preč. Matija Pavlaković, o. d. dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta fra Mario Cifrak, redovnički provincijali, rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu preč. Vlado Razum, duhovnici NBS-a te brojni okupljeni svećenici.