Stoga budimo mudri u svladavanju nevolja, a još mudriji u dobrim vremenima. Jer Bog nam ne treba samo u teškim trenucima, nego u svakoj situaciji. A ako Ga maknemo iz dobre situacije, brzo će ona postati teška.

"Da bih se još više predala Bogu, trebam postati malena i dječja u svom povjerenju u Njega. Moram se potpuno predati i odvojiti od ovog svijeta i dopustiti mu da me uhvati kada padnem", piše u svjedočanstvu predanja Gospodinu koji vam donosimo u nastavku.

"Neposredno prije mog 13. rođendana, život mi se dramatično promijenio. Dijagnosticiran mi je encefalomijelitis mijalgije (također poznat kao sindrom kroničnog umora) nakon kojega sam uglavnom bila prikovana za krevet. Snovi za budućnost su izblijedjeli dok sam brojala tjedne (bolesti) koji su se pretvorili u mjesece i na kraju godine. Gledajući unatrag na gotovo 40 godina svog života, mogu vidjeti kako je Bog iskoristio moje patnje da me približi sebi", piše jedna hrabra majka koja je u vlastitoj boli spoznala da je Gospodin nikada nije napustio. Dapače, približio ju je sebi više nego ikad.

Evo pisma koje je jedan časnik napisao svojoj mladoj supruzi 1939. na početku Drugog svjetskog rata, čovjeka koji će kasnije poginuti dok je branio svoju diviziju u povlačenju.

Sjeti se grijeha čovječe i zaplači danas nad Mukom Isusa i bolima Marijinim. Danas kada otajstveno Isus biva predan i odveden. Poradi tvoga grijeha. Sjeti se čovječe i obrati se. Pusti suzu za Bogom. Plači sa Majkom da ti srce omekša i postane hram štovanja Boga. Da bude izvor ljubavi za gladne ljubavi i ranjene grijehom. Sjeti se grešniče Ljubavi Boga. I ne zaboravi. Nikada.

Raspelo je u središtu ljudskog iskustva i sve preobražava.

Kada je 1951. po dolasku u Krašić jedna novinarka upitala blaženog Alojzija Stepinca: "Što ćete raditi u Krašiću?", on je jednostavno odgovorio: "Radit ću i trpjeti za Crkvu." To što je rekao, i činio je do posljednjeg daha svoga života, pa je i svoju životnu i kršćansku misiju na kraju i ispunio: živio i je trpio za Boga, za Crkvu, za svoj hrvatski narod. Dok je boravio u Krašiću i Lepoglavi, lomili su ga, progonili i mučili samo da se odrekne križa, da se odrekne Isusa i svoje katoličke vjere, ali nisu ga uspjeli slomiti. Vjera i iskreno pouzdanje u Boga bili su jači od bilo kakvog terora ili mučenja i na kraju su pobijedili.

Dok promatramo križ vidimo istodobno beskrajnu ljubav i beskrajnu patnju. Trpljenje nije dakako predmet naše ljubavi. Zapovijeđeno nam je da ljubimo Boga i našeg bližnjeg kao same sebe. Nije nam zapovijeđeno da ljubimo patnju. Čemu onda patnja?

"Tri su bila glavna otkrića istraživanja - naime, da je 67% onih koji sebe karakteriziraju kao „religiozne“ osporilo svoje vjerovanje u Boga, da je gotovo četvrtina svih ispitanih rekla da ih je pandemija učinila strašljivijima prema smrti, i to oko trećina ispitanih rekla je da je na njihov molitveni život utjecala ova kriza. Impresionirao me znatan broj onih koji su zbog COVID-a imali poteškoća s vjerovanjem u Boga koji ljubi čovjeka. No, mislim da nitko tko pažljivo čita Sveto pismo nikad ne bi mogao zaključiti da je vjera u Boga koji voli nekako nespojiva s patnjom". Donosimo razmišljanje biskupa Roberta Baroona o Božjoj ljubavi i kako je ona spojiva s ljudskom patnjom.

"Ništa nam tako snažno ne krade pozornost na sebe kao bol. Bol produbljuje, pooštruje, mijenja naš odnos sa svijetom.  Kad obolimo, naš svijet više nije isti. Prostor u kojem živimo suzi se i promijeni svoje značenje. Bol nam oduzme prostor životnoga kretanja. Ljudi s kojima smo dijelili posao i život više nisu tu. Nema uigranog ritma posla, odmora, druženja, sporta, spavanja." No ipak, kao vjernici, bol možemo promatrati iz Kristove perspektive i kada trpimo, trpjeti s Njim. Donosimo članak fra Ante Vučkovića objavljen u teološkom časopisu Crkva u svijetu. Člank prenosimo u cijelosti.